Ugodna je, svježa, ali tanka, bio je prvi dojam nakon kušanja beline starohrvatske, koju u Zagorju zovu i belina bijela velika te krapinska. U Zelenoj knjizi autohtone sorte vinove loze autori navode kako se koristila za proizvodnju laganih, masovnih vina za svakodnevnu potrošnju, ali dodaju i kako je njezina važnost puno veća od kvalitativnoga potencijala. Ona je roditelj najmanje 81 sorte koje se uzgajaju širom svijeta, piše slavna britanska vinska kritičarka Jancis Robinson u epohalnoj knjizi “Wine Grapes”, u kojoj je sa suradnicima Julijom Harding i Joséom Vouillamozom opisala 1368 sorata vinove loze. Prirodnim križanjem s pinotom, u davna vremena, kad je još postojao samo crni, dala je chardonnay, gamay bijeli i crni, melon de Bourgogne, sacy, aligoté i popriličan broj manje poznatih sorata. Iz veza s drugim “ljubavnicima” na svijet su stigli rizling, frankovka te furmint, koji mi zovemo moslavac, Međimurci i pušipel, a Slovenci šipon. Glavna je sorta za proizvodnju slavnih mađarskih tokajaca, koje nazivaju vinom za kraljeve i kraljem vina.

Belina starohrvatska je među prvim sortama koje je čovjek uzgajao, uz pinot i traminac (savagnin). Tijekom srednjeg vijeka rasla je širom Europe, a njemački liječnik i botaničar Hieronymus Bock spominje je 1531. u svojoj “Knjizi o bilju” (“Kräuterbuch”). Podrijetlo joj nije razjašnjeno. Jancis Robinson piše kako najvjerojatnije potječe s područja današnje sjeveroistočne Francuske i jugozapadne Njemačke, no navodi i moguće “istočnoeuropske” korijene. Jedna od hipoteza govori kako je rimski car Marko Aurelije Probus u drugoj polovici 3. stoljeća Galima darovao lozu iz svoje domovine Panonije te da je bila riječ baš o sorti gouais, odnosno belini starohrvatskoj. Na području današnje sjeverozapadne Hrvatske uzgaja se stoljećima, a vjerojatno je bila među povodima za Seljačku bunu 1573. U to su doba seljaci plaćali gornicu, koja se obračunavala prema površini vinograda, bez obzira na urod. Morali su davati vino vlastelinima čak i ako im je lozu potukla tuča. Kad su u 16. stoljeću i sami počeli prodavati vina, vlastelinska gospoda uvela su pravilo prvokupa po cijeni koju sami odrede pa preprodavali. Krajem 1567. uhitili su sve seljake koju su taj “danak u vinu” pokušali izbjeći. Sirotinja je počela gladovati, umirale su cijele obitelji, pa je nekoliko godina poslije izbila buna, koja je ugušena u krvi.

Tek je 1870. carica Marija Terezija proglasila Hrvatski urbar, kojim je odredila maksimalna davanja za težake i zaštitila ih od samovolje “gospodara”. Tih se godina Ljudevit Gaj, vođa Hrvatskog narodnog preporoda, ilirac, jezikoslovac, književnik i političar, već bio vratio iz Zagreba u rodnu Krapinu, a belina starohrvatska bila je među najrasprostranjenijim zagorskim sortama. U obnovi vinograda nakon filoksere spominju se samo beline bez isticanja o kojoj je točno riječ, a danas znamo kako su među njima bile štajerska, smudna, mala, svetokriška, hižakovečka, šemnička, pa i srodne sorte drukčijih naziva, poput črnine kesne i kozjaka bijelog. Zagorska vinska ekipa počela je 2005. revitalizirati autohtone sorte uz pomoć lokalnih institucija, Agronomskog fakulteta i tvrtke Trgocentar. Godinu potom pronašli su tri trsa beline starohrvatske u dvorištu Gajeve kuće. Razmnožili su ih i posadili u maloj “banci” zagorskih sorata u vinogradu obitelji Grozaj u Donjoj Pačetini i tako našu “lozu” najvažnije svjetske sorte spasili od zaborava.

Klasičnom metodom druge fermentacije u boci napravljen je pjenušac od beline starohrvatske kao dio projekta Zaštita i revitalizacija autohtonih sorata vinove loze Hrvatskog zagorja. Potporu je dala Krapinsko-zagorska županija, suradnik je tvrtka Trgocentar, a pjenušac je bolji nego mirno vino od te sorte. Kušanje ostalih starih sorata pokazalo je i veliki potencijal svetokriške beline. Vino je punog okusa s finim kiselinama i prekrasnom mineralnošću. Svidjelo se i ružičasto vino od volovine.