U Dallasu su 1963. ubili Kennedyja, Skopje je razrušio potres, FNRJ je preimenovana u SFRJ, a u Kutjevu su brali zlatno grožđe za vina koja i danas prodaju…
Posljednjih godina u više navrata odličnom se pokazala Graševina Kutjevo 1963., a još je više oduševio njezin vršnjak Bijeli pinot. Njegovo otvaranje prepustili smo Filipu Veselovcu, sommelieru lošinjskog restorana Matsunoki. Napravio je iznimnu predstavu poslužujući ga pa iskreno zahvalio što smo ga doveli u priliku da to veliko vino kuša.
Graševinu 1963. kušali smo prvi put prije 15 godina. Ivica Perak, tadašnji glavni enolog Kutjeva, probrao je nekoliko boca iz arhive za malo društvo i 45-ogodišnjakinja s 12,2 posto alkohola te 5,8 grama kiselina i 35 grama neprovrela šećera po litri iskazala se iznimno skladnim okusom te prekrasnim mirisima plemenite plijesni i kandiranog voća.
Već pri sadnji vinograda treba izabrati najbolje položaje te sorte koje daju vina primjerena za arhiviranje. Najvažnije je da mogu imati puno kiselina, koje vinu jamče dugovječnost. Kiseline i šećeri važniji su od alkohola – pojasnio je tada Perak.
Vinarija Kutjevo ima najveću arhivu u Hrvatskoj. U starom podrumu čuvaju više od 65.000 boca. Vina su počeli spremati još svećenici cisterciti koji su 1232. i osnovali vinariju. Iz tih davnina vina nema, a zahvaljujući ljudskoj sklonosti destrukciji, gotovo da nema ni onih iz prve polovice prošlog stoljeća.
Uništena su tijekom Drugog svjetskog rata i odmah nakon njega. Od 1947. vina se ponovno odlažu i čuvaju u idealnim uvjetima višestoljetnog podruma. Danas se u internetskoj prodavaonici vinarije može kupiti sedam vina različitih sorata od 1992. do 1960., a cijene su između 73 i 237,25 eura. Ponuda je, međutim veća. U internom cjeniku iz 2020. bilo je 60-arhivskih vina, a među njima i Graševina 1948. te Bijeli pinot 1947. Cijene su tad bile 28.750 i 31.250 kuna. Za svaku je preporuku i Rajnski rizling kasne berbe 1992. Tko se rado prisjeća te godine, treba kupiti ovu vinsku uspomenu, koju će zbog 6,7 grama kiselina i 20,55 grama šećera po litri, ali i “prave” sorte, moći čuvati desetljećima. Butelja je bila okruglih 500 kuna. Iz arhive Kutjeva je i vino koje se smatra najstarijim u Hrvatskoj, a riječ je o Bijelom pinotu iz 1947. Ne može se probati jer je u arhivi ostalo šest boca, a sedma je izložena u zagrebačkoj vinoteci Bornstein.
Danas u Kutjevu imaju i Trezor za vjerne kupce koji mogu bocu ili boce platiti pa čuvati u savršenim uvjetima dok je ne požele otvoriti. Kad jave, vinarija im ih šalje. Značajnije arhive u Hrvatskoj imaju i Iločki podrumi, Belje te neke vinarije u sustavu Badela 1862. Arhivska vina svojevrstan su mačak u vreći. Ma koliko truda, znanja i vještina uložili vinogradar da odnjeguje grožđe dovoljno dobro za vino koje će desetljećima putovati kroz vrijeme, vinar da najbolje iz grožđa “prenese” u vino te podrumar da sve dobro sačuva u butelji do njezina otvaranja, nema jamstva da će vino biti dobro. Prema našem Zakonu o vinu, oznaku arhivska mogu imati “kvalitetna i vrhunska vina koja su u podrumskim uvjetima čuvana pet ili više godina, od toga najmanje tri godine u boci”.
Po toj su odredbi gotovo sva Enjingijeva vina arhivska. Venje bijelo 2006., na primjer, u prodaju je krenulo tek 2019., a berba 2010. lani. Arhivski su, misle zakonodavci, i ponajbolji plavci koji u sedmoj ili osmoj godini ulaze u punu formu, brojni rizlinzi koji jako vole provesti nekoliko godina u boci, kao i jako puno predikatnih vina. A nisu.