Piše mi prijatelj koji desetljećima živi u inozemstvu i pita:
Koje je najbolje bijelo vino, a koje crno u cjenovnom razredu do 10 eura. Ne snalazim se u trgovinama i vinotekama, ponuda je prevelika, zavapio je tražeći pomoć multitalentirani čovjek koji je u našim mlađim danima lijepo svirao i pjevao, dosta dobro pisao, ponešto i crtao, slikao ili barem skicirao, a danas je uspješni arhitekt.

Ne odgovaram mu, ali si mislim: Nema najboljeg vina, dragi moj.
U stvari ima, ali ima ih previše. Svako dobro vino može biti najbolje u određenom trenutku, a da ne citiram staru izreku “pijanaca”: Najbolje je ono koje je na stolu. Ako je doista riječ o vinu, a ne o patvorini kojima ove stranice nisu posvećene.

I dalje mu ne odgovaram, ali sam sebe pitam: Pa, jesi li ti umjetnik, dragi moj, ili samo kopirant?

U umjetnosti je, barem kako je ja shvaćam, poput samog djela podjednako važan i put kojim je umjetnik do tog djela stigao. Nitko, naime, nije sjeo pred štafelaj, za glasovir, pisaći stroj ili crtaći stol i “napravio” umjetnost. Tražili su svoj put danima, tjednima, mjesecima… I vino treba tražiti. Ne mjesecima ili godinama, nego cijeli život. Upravo činjenica da nema najboljeg vina najljepša je u tom gotovo beskonačnom svijetu. Uostalom, što bi se dogodilo da nađemo najbolje vino? Prestali bismo piti druga. A to nikako ne bi bilo dobro.

Pij kalifornijski chardonnay i čileanski merlot, “pomogao” sam mu na kraju jer nije red da prijatelju ne pomogneš čak i ako znaš da će mu ta pomoć odmoći. Lišit će ga godina i godina uživanja u vinima dok ona najbolja ne pronađe sam. No, s njim o vinu svakako više neću pričati.