Dvije boce su drugi nastavak male priče za štovatelje gemišta “strukturirane” prema slavnoj sagi Gospodar prstenova čiji se prvi dio zove Prstenova družina, drugi Dvije kule, a treći Povratak kralja. Prvi nastavak Gospodara osvježenja pročitajte ovdje. 

Ova je priča tijekom kazivanja rasla dok nije postala pripovijest, piše John Ronald Reuel Tolkien u knjizi Dvije kule, drugom nastavku Gospodara prstenova. Tako je i priča o gemištima tijekom kazivanja rasla sve dok nije postala pripovijest o dvije boce koje gotovo da i ne mogu jedna bez druge. Slavni Victor Hugo napisao je da je Bog stvorio vodu, a čovjek vino i tim se njegovim riječima malo što može dodati. Možda samo navod s početka prekrasne knjige Filozofija vina, svojevrsnog molitvenika za ateiste kojeg je napisao mađarski filozof, književnik, novinar i disident Bela Hamvas:

Na koncu ipak ostaju samo dvojica, Bog i vino.

Te mudre riječi jednostavo treba poslušati pa božansku vodu i ljudsko vino spojiti u gemišt. Malo iskrivljena njemačka riječ koja znači mješavinu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj već stoljećima označava napitak od bijelog vina i mineralne vode. Pouzdano se zna da su se gemišti u današnjem smislu te riječi u Hrvatskoj pili još u 19. stoljeću.

“Svaka kuća ima svoje vino. Mnogi vole vino miješati s kiselom vodom Jamničkom. Najviše se kiselice troši ljeti”, piše samoborski učitelj Milan Lang u knjizi “Samobor, narodni život i običaji”, koja je na više od tisuću stranica, izdana 1915. godine.

U to se doba analize vina nisu radile, no prva kemijska analiza vode koja je izvirala u Jamnici napravljena je još 1772. godine zahvaljujući carici Mariji Tereziji. Voda je odmah uvrštena u registar mineralnih voda bečkoga dvora. U široku prodaju je stigla 1828. godine kad su napunjene i prve boce koje se nisu prodavale samo u ljekarnama.

I ta je boca Jamničke kiselice mnoge dobre dečke stajala brojnih neprospavanih noći. Stotine i stotine partija biljara odigrao s najboljim prijateljem dok nismo uspjeli litru i vodu ravnomjerno rasporediti i istovremeno isprazniti obje boce. Isprva je uvijek ostalo ili vina ili vode. Taman kad smo savladali tu vještinu pravilnog istakanja, nestalo bi i vina i vode, a na biljarskom bi stolu ostala još pokoja kugla. I što smo mogli napraviti nego naručiti još jednu rundu. Kad su prije dvadesetak godina litrene boce vina ozbiljno ustuknule pred buteljkama, problem je postao doslovce nerješiv.

Danas se, zahvaljujući različitim bocama vode, problem ravnomjerne količine vina i vode rješava jednostavno. Društvo koje pije polkače može uzeti dvije butelje vina i vodu u boci od litre i pol. Oni koji vole prave gemište, «dva u osam», uzet će buteljku vina i bocu vode od dva decilitra, a ljubitelji «škropeca», u kojem se decilitru vina dodaje nekoliko kapi kisele vode, ne trebaju posebno paziti na omjer. U čašu za škropec ulije se vina do crte koja označava decilitar i poškropi s kiselom vodom  koliko je stane. Tu kulturu miješanja različitih omjera vina i vode posebno su razvili Samoborci. Gotovo u svakoj tamošnjoj gostionici nude se i posebne čaše za svaki od spomenutih mješanaca. Ali različiti omjeri nisu ni samoborska, ni moderna izmišljotina. Još su stari Grci imali čak šest mješanaca.

Vina treba biti četvrtina i dodati mu tri nimfe – stoji u grčkom zapisu iz petog stoljeća prije naše ere. Takav su mješanac zvali hesiod. Alexis je bila mješavina četiri udjela vode i jednog vina. U dioclesu je bila trećina vina i dvije trećine vode, u nikokaresu je bila samo šestina vina, a polkač su zvali «jako vino». Homer je čak pisao o miješanju vina i vode u omjeru 1 naprama 20. Slijepi pjesnik bio je očigledno slijep i za slast vina.

Ne treba ipak sumnjati u to da je i slijepi Homer vidio božansko u tom piću. Ako je doista Bog tvorio vodu, a čovjek vino, njihova je mješavina polubožanski napitak. A priča o njemu je tijekom kazivanja prerasla u pripovijest o skladu božanskog i ljudskog. I to u dvije boce.