Ovo je treći nastavak male priče za štovatelje gemišta “strukturirane” prema slavnoj sagi Gospodar prstenova čiji se prvi dio zove Prstenova družina, drugi Dvije kule, a treći Povratak kralja. Naša je trilogija Gospodar osvježenja. Drugi je nastavak bio Dvije boce, a prvi Vinska družina.

Vrata se otvore, ali se nije vidjelo tko ih je otvorio, rečenica je iz knjige Povratak kralja, završnog dijela trilogije Gospodar prstenova Johna Ronalda Reuela Tolkiena. I gemištima su se otvorila vrata krčme Pod starim krovovima, legendarnoj zagrebačkoj gornjogradskoj gostionici koja je ovjekovječena i u ponajboljem hrvatskom filmu “Tko pjeva zlo ne misli”. Gostionica je glumila krčmu “Kod Žnidaršića”, utočište u koje je glavni lik, beskrajno šarmantni Franjo Šafranek, odlazio na razgovor o Abesiniji, ili pak slao sina Pericu po litricu. Ta vrata gemištima otvorio je Nenad Jandrić, kustos Hrvatskog prirodoslovnog muzeja i dobri duh Gornjega grada i neko vrijeme legendarni lokal vodio. Na ploči je kredom isticao dnevnu ponudu, pa je među kobasicama i čvarcima ponosno pisalo i “Gemišt”. Nažalost, morao je zatvoriti lokal.

Nije išlo, iako su nam brojni Zagrepčani dolazili na litricu i vodicu, ili po litricu za doma. Znali su da se kod nas uvijek može popiti dobar gemišt. Bilo je i mnogo javnih ličnosti, pisaca, glumaca, glazbenika, pa i političara. Potonji, posebice za vrijeme sjednica u obližnjem Saboru, dolazili su i na razgovor o politici. Abesinija nije in, ali političarima tema nikad nije nedostajalo, smije se Nenad, svojevrsni kroničar hrvatskog vinskog procvata koji je sramežljivo počeo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a razbuktao se desetak godina kasnije. U drugom prostoru koji je vodio, nedalekom Art kabinetu, redovitim ugodnim druženjima uz čašu ili bocu dobrog vina, ispunio je prazninu između vremena kad se kiselom vodom provjeravalo je li vino patvoreno ili prirodno i današnjice kad smo gotovo sigurni da je vino koje je pred nama napravljeno od grožđa. Nekad se vjerovalo da će gemišt potamniti ako se u patvoreno vino ulije kiselica. U to su vrijeme i neki mudrijaši smislili kako treba vino točiti u vodu zato što će tako popraviti vodu, a u protivnom bi pokvarili vino. To ipak nije točno, jer se svaki napitak od vina i vode radi istim redoslijedom: prvo vino, pa onda voda. A danas kiselica više nije lakmus papir za loše vino, već sastojak prekrasnog pića koje se toči iz dviju boca.

I takav dobar gemišt treba konačno razlučiti od bevande, u kojoj se miješa vino s običnom vodom. Riječ je o neobičnom i danas nepotrebnom običaju razrjeđivanja vina koji neki opravdavaju tvrdnjom da su vina presnažna da bi se sama pila. Tako je bilo u vrijeme starih Grka i Rimljana, koji su ispijanje čistog vina čak smatrali barbarizmom. Tako je bilo i donedavno, dok su hrvatskom vinskom ponudom dominirala poluamaterska vina u kojima su se mane poput oksidacije i octikavosti opravdavale riječima da je to pravo domaće vino kakvo se nekada u nas radilo.

Danas, hvala Bogu, takvih vina gotovo da i nema. A ona kojih ima mogu imati od osam pa do 15 ili više posto alkohola i svatko tko poželi piti slabije vino ne mora ga miješati s običnom vodom nego može jednostavno odabrati ono s manje alkohola. Kod gemišta, treba li to ponavljati, nije riječ o razrijeđivanju vina, nego o traženju drukčijeg okusa.

Ali i s gemištom treba biti oprezan. Lako klizne niz grlo i lako zavara. Kao što i strašni Tolkienov prsten nositelju isprva daje privlačne moći koje vrlo brzo postanu gotovo neizdrživ teret, tako i gemišt isprva bistri um. Njegovo vino isprva je anđeo, a voda vila. I treba prepoznati kad će ova dobra razigrana čarobna bića postati demoni. Tad mu treba zatvoriti vrata. A kad se ponovno otvore, treba dobro pogledati tko ih je otvorio. Samo pravo društvo, pravo vino i prava voda će osigurati da svaki novi susret vinske družine i svaki povratak gemišta bude i pravi užitak. I tada će nas i dobri duhovi iz boca vina i vode veselo pozdraviti riječima kojima je Tolkien završio sagu o prstenu: E, pa vratili smo se!