Davni rockersko-vinski razgovori s Ivicom bili su povod za usporedbu naših vina i rock scene. Fotke i potpisi pod njima su aktualni, a tekst je iz 2011. Danas mi se čini kao da smo tad bili 24 godine mlađi.
Vina su nam u svjetskom vrhu, ali to naša vlast ne vidi. Da vide, pomogli bi nam u promociji, rekao je vinar Ivica Matošević, autor istarskoga vinskog “buma”, i pitao: U čemu smo još tako dobri?
Malo u čemu. Da nam je glazba dobra poput vina, redovito bismo bili među prva tri na Eurosongu, a naši bi skladatelji iščekivali priznanja na dodjelama nagrada Grammy ili Oscar za filmsku glazbu u Los Angelesu te Brit Awards u Londonu. Tamo gdje nagrade osvajaju Lady GaGa, Justin Bieber, Eminem, Paul McCartney, Arcade Fire…, dakle, folk, pop, rock, rhytm&blues glazbenici, reperi. A i naši vinari dobro bi se snašli jer su nam vina raznolika poput svjetske glazbene scene.
Puno je, naravno, prosječne ili loše pop glazbe u hrvatskim buteljama. Kao uostalom i na top-ljestvicama. No, ima tu i Arsena Dedića, Marijana Bana, Gibonnija, Parnog valjka, Prljavoga kazališta… Zbog takve glazbe malo će tko promijeniti radiopostaju, kao što će malo tko odbiti čašu dobrog vina bez obzira na sortu i regiju iz koje potječe. Važno je samo da su ih napravili ponajbolji hrvatski pop i pop rock vinari, koji su slušali i kušali puno vinske glazbe iz Francuske, Italije, Njemačke…
Ima i turbofolka, vina koja poput te glazbe potiču na razbijanje čaša. Za razliku od “finih” narodnjaka, jedinstvenih vina od naših sorti s našim terroirom. To su lijepe pjesme o lijepim osjećajima. Ali nema ih dovoljno.
Talijani su popularnost francuskih šansona brzo dostigli svojim kanconama. Tako i vinima od svojih nebiola i sangiovesea hrabro konkuriraju francuskim crnjacima. Portugalci su u svijet poslali fado, a potom i vina. Našu klapsku glazbu svijet tek upoznaje. Kao i vina od plavca malog.
A iako graševina nije hrvatska sorta, u nas se najbolje snašla. Kao i tamburaška glazba koja je oduševila Roberta Planta i Jimmyja Pagea iz Led Zeppelina tijekom njihova boravka u Zagrebu. I među graševinama ima razigranih bećaraca, sjetnih balada i blueseva, ali i tutnjave teškog rocka.
Svjetske sorte chardonnay i sauvignon te crni pinot i cabernet sauvignon mogu se usporediti s klasičnom glazbom. I naši su vinari bobice svjetskih sorti uglazbili u partiture prema kojima se može svirati u svjetskim koncertnim dvoranama.
Proizvođači koji prate trendove, rade svježa i lagana voćna vina kakva se, navodno, najviše prodaju. Sve više naših vinara to ne zanima. Ne kupuju kvasce i arome, ne skrivaju talog, a zaštitna sredstva rade sami. I rade velika vina. I zato treba razlikovati proizvođače od vinara.
Vrijeme je da se krene, stih je koji Matošević pjeva dugo kao i autor Goran Bare. I neki su ga ipak čuli. U svjetskim metropolama počele su ozbiljne promocije poprilično dobro odabranih hrvatskih pop vina koja osvajaju vinske karte najpoznatijih restorana i police svjetskih vinoteka. A vinski rokeri? Sve ih je više. Oni ne traže pomoć. Guraju po svom. Sve ih se više sluša i sve češće pije.