Austrijska zastava na boci zrelih pjenušaca

Crveno-bijelo-crvena traka na boci austrijskog pjenušca od 22. listopada 2018. jamči da je grožđe uzgojeno s posebnom pozornošću i na uskom području, u većini slučajeva riječ je o jednom vinogradu, da je prinos bio upola manji od uobičajenog, berba ručna, a prešanje vrlo nježno te da se druga fermentacija odvijala u boci i da je na kvascima odležao najmanje 30 mjeseci. U dvije riječi, austrijska zastava znači da je u boci Große Reserve (Grande Reserve) pjenušac.

To je službeni naziv za treću, najvišu kategoriju prirodnih pjenušaca. Druga oznaka na tim bocama je “g.U”, što je kratica za “geschütze Ursprungsbezeichnung” ili zaštićenu oznaku izvornosti. Lani su Austrijanci za pjenušce uveli kategorije Klassik i Reserve, koje jamče da su pjenušci na kvascima odležavali najmanje devet, odnosno 18 mjeseci, a sad su ušli u društvo Champagne i Franciacorte, slavne francuske i talijanske regije, iz kojih stižu najbolja svjetska zrela pjenušava vina. Slavu su zaslužili strogim pravilima za proizvodnju i činjenicom da se tih pravila svi pridržavaju. Ne obavezno zbog toga jer su jako pošteni, nego zato što bi ostali proizvođači vrlo brzo i bez milosti izbacili varalice iz svojega društva. U Hrvatskoj je označavanje vina sakriveno u desetke propisa te stotine njihovih izmjena i dopuna. Prema Pravilniku o kategorijama proizvoda od grožđa i vina, postoje pjenušava vina, kvalitetna pjenušava vina i kvalitetna aromatična pjenušava vina. U specifikacijama za zaštitu oznake izvornosti pojedinih regija, podredija ili vinogorja postoji i mogućnost korištenja tradicionalnog naziva vrhunsko pjenušavo vino. Taj je naziv naveden kao tradicijski i u Slavoniji gdje vrhunske pjenušce rade dvadesetak godina, a proizvođači se i danas mogu nabrojiti na prste jedne ruke. I to je još dobro. U nečijoj glavi tradicija proizvodnje vrhunskih pjenušaca postoji čak i u sjevernoj Dalmaciji. Jedva čekam da je Ministarstvo poljoprivrede dokaže organizacijom kušanja arhivskih pjenušaca iz Benkovca, Drniša, Promine i Knina. Riječ je, naravno, o čistoj prepisivačini. Dokumenti o kojima ovise sudbine vinara i ostalih dionika, kako se to sad popularno kaže, te grane poljoprivrede rade se sustavom “copy-paste”. Napiše se jedan, ostali kopiraju, a na kraju ni ne pročitaju kakav su propis predložili. Ne čitaju ni oni koji potpisuju. Ako čitaju, to je tek katastrofa, jer ne razumiju.

Nasreću, vinari u Hrvatskoj su ozbiljniji. Da su u Austriji, oznaku Große Reserve ponosno bi nosili neki pjenušci istarskih vinarija Misal, Clai, Coronica, obitelji Grabovac iz Prološca Donjeg, kutjevačke vinarije Galić, zagorskih Vuglec, Petrač i Bolfan, prigorskih Kos i Puhelek-Purek, a o Plešivici da se i ne priča. Tamo upravo traje jedno od najljepših neformalnih vinskih natjecanja kod nas koje je rezultiralo s najmanje tri doista odlična pjenušca na kojima je označena i godina berbe. Počelo je Pjenušcem Amfora 2010. obitelji Tomac, koji je očarao i kritičare britanskog časopisa Decanter pa su ga uvrstili među 75 najuzbudljivijih vina 2016. godine i među šest najuzbudljivijih pjenušaca. Susjedi i prijatelji iz obitelji Šember odgovorili su izvrsnim Pavelom 2013., koji je gotovo četiri godine odležavao na kvascima, a u protuudaru su Tomci pustili na tržište Brut Classic 2006., ravan najzrelijim šampanjcima, ali ima ga samo 500 boca. Željno čekamo najavljeni Šemberov pjenušac iz amfore, zreli pjenušac s oznakom godišta za tjedan-dva predstavit će i Kurtalj, a imaju na tu temu što ponuditi i Korak, Jagunić, Kolarić, Barun… Još na boci nemaju oznaku berbe, ali neki su im pjenušci vrlo zreli. Sigurno zreliji od vlasti države u kojoj nastaju, a čiju bi zastavu vinari rado stavili na bocu, kad bi to zaslužila. Vlast, a ne zastava.