Teinturier, précoce, menieur, crni, sivi (gris ili griggio) i bijeli (blanc ili bianco) dijelovi su naziva, sorte koju čovjek uzgaja oko 2000 godina. Dosad je registrirano više od 1000 klonova sorte čiji grozd nalikuje češeru pa je jedna od teorija o nastanku naziva pinot vezana uz bor koji se na francuskom kaže „pin“. Druga je da su ga nazvali prema francuskom mjestu Pinos ili Pignols gdje su u prošlosti uzgajali grožđe i radili vina za dvor. Originalni pinot danas zovemo crni i mnogi ga smatraju najboljom sortom za proizvodnju vina, a crni pinoti iz Burgundije već su desetljećima najskuplja vina na svijetu. Na njemačkom govornom području ga i zovu burgunderom ili burgundcem.

Sivi pinot je prirodnim mutacijama izgubio dio boje, grožđe mu još ima dosta tamnu kožicu, a vina ipak spadaju u bijela, dok je bijeli pinot iskoračio dalje i sasvim „pobijelio“ pa je albino verzija crnog pinota. U povijesti su ga često miješali sa chardonnayom, kod nas čak i do druge polovine prošlog stoljeća, no crni pinot, dakle i bijeli, jedan je od roditelja chardonnaya. Prve bilješke o bijelom pinotu datiraju iz 1895. i 1896. Mutante su pronašli u Burgundiji, naravno, u vinogradima u Chassagne-Montrachetu te Nuits-Saint-Georgesu, a tvrde kako su nastali mutacijom sivog pinota.

Prvo spominjanje sivog pinota (pinot gris), pak, bilo je u pismu poslanom u Francuskoj 1283. godine, no nije sasvim jasno o kojoj je sorti riječ. Taj naziv u pismu se veže uz dva različita vina. Najstariji pouzdan podatak je iz 1711. i to iz Njemačke. Zapisano je kako je otkrivena nova loza u slavnoj regiji Pfalz uz Rajnu te kako je treba zvati ruländer. To je i danas naziv koji se koristi za sivi pinot na njemačkom govornom području.

Sivi pinot daje velika vina u francuskom Alsaceu, a prema bijelome se tamo odnose kao prema radnom konju. Puno ga ima, no koriste ga uglavnom kao „dopunu“ drugim sortama, često i u tamošnjim pjenušcima koje zovu Crémant d’Alsace.

Bijeli pinot najviše uzgajaju Talijani. Posađen je na više od 5000 hektara što je, za usporedbu, više od četvrtine svih hrvatskih vinograda. U Francuskoj ga ima gotovo 4000 hektara, u Njemačkoj više od 3500, a u Austriji oko 2000 hektara. Kod nas je dosta popularan u okolici Zagreba. Krajem 20. stoljeća gotovo je svaka gostiona u metropoli tvrdila da ima bijeli pinot, a toliko ga se popilo da nam ni svo talijansko grožđe ne bi bilo dovoljno. Ima ga u cijeloj vinskoj regiji Bregovita Hrvatska, a ponešto i u Istri te Podunavlju, ponajprije u Srijemu. Bijeli pinot, prema podacima iz Vinogradarskog registra, prošle godine nije bio na listi 20 najrasprostranjenijih sorata. Crni pinot bio je posađen na 183.36 hektara i zauzeo je 18 mjesto, a sivi je s 178.72 bio dvadeseti. Prema proizvedenom vinu, pak, sivi pinot je 2020. bio 14. na listi s 6605,13 hektolitara, crni 15. s 5888,39, a bijeli 16 s 5172.1 hektolitar. Za usporedbu, od graševine, naše najrasprostranjenije sorte, te je godine proizvedeno 254.996,52 hektolitra litara vina, gotovo 50 puta više nego od bijelog pinota.

Jancis Robinson u knjizi Wine Grapes, u kojoj je opisala 1368 vinskih sorata loze, za vina od bijelog pinota kaže kako su među najpotcjenjenijima na svijetu. Daje prijateljska i uvjerljiva bijela vina srednjeg tijela, kratko je opisala. Bilo je kod nas dobrih primjera kakvo vino može dati bijeli pinot, a najbolji je bio svakako Bijeli pinto, kako je Zdenko Šember iz Pavlovčana kraj Jaske nazivao svoje bijele pinote. Berbe 2005. i 2002. pamte se kao doista odlična vina, no proizvodili su u stvari vrlo male količine i veliki dio se popio na druženjima u vinariji. Uvjerljiv bijeli pinot danas stiže iz Moslavine, iz obiteljske vinarije Trdenić. Pinot Blanc Private Collection jedno je od vina kojima je teško rasčlaniti mirise i okuse, a nema ni potrebe. Miriše lijepo, po dobrom vinu, aroma nježno miluje nos, a okus mu je svjež i sočan. Školski bi ga trebalo preporučiti uz bijelu ribu i bijelo meso, a izvrsno je pristajao i uz krvavice s kiselim kupusom. S punih 16 godina odličan je bio i Bijeli pinot 2006. međimurske vinarije Dvanajščak-Kozol. Posljednju bocu iz svoje arhive otvorio sam 3. siječnja ove godine i vino je bilo fenomenalno. Navodno još poneka postoji u vinariji.