Jednu zdjelu biskupu… Jednu zdjelu bankaru… Jednu zdjelu pukovniku… Da, jednu zdjelu za vas bogataše odavde i odonuda… Četiri su to stiha kojima započinju četiri strofe pjesme “Almerija” u kojoj Pablo Neruda opisuje taj obalni grad na jugoistoku Španjolske tijekom građanskog rata. Stravične je scene prikazao. Otpaci, obrazi dječaka, zastave te sedmice i vjekovi riječi su iskorištene tako da su me zgrozile u svakom dijelu pjesme čija je struktura poprilično neuredna za razliku od slika koje su jasne i precizne. Uživao sam u Nerudinim stihovima prije 35-40 godina, zapamtio pokoji, ali ne i ove. Kao da sam ih potisnuo u najneurednije tunele sjećanja iz kojih su izgmizali, eto, u sjetnom trenutku.
Možda i nisam slučajno među stotinama dostupnih knjiga zagrabio baš tu pa Nerudine četiri zdjele poistovjetio s četiri čaše. Ne s čašama opojnog vina, s kakvima se radosno družim, prepuštam da me vodi, da mi govori što je u životu dobro, a što ne. Utvaram si da me liječi, što pokazuju nalazi, a čini mi se da mi i život produljuje. Uživam u opojnim vinima koja miluju, tjeraju san, a ne prizivaju dan pa noći traju dugo… Ponekad ne i dovoljno dugo.
Ali čaše na koje su me podsjetile Nerudine zdjele napunio bih “napojnim” vinima koja tuku i stvaraju muku, koja također tjeraju san, a ne prizivaju dan pa noći traju dugo… Predugo. Podijelio bih te čaše biskupu, bankaru, pukovniku te bogatašima odavde i odonuda. Ne konkretnim ljudima, nego simbolima koje su loši među njima utjelovili, a dobri dojam nisu uspjeli promijeniti. Biskupu je Neruda u zdjelu stavio otpatke željeza, pepela i suza, a ja bih mu čašu napunio pjenušcem. Biskupi su nasljednici apostola. Krist ih je poslao da dijele njegovo učenje, ali bez svečanih odora i znakovlja, po čemu se biskupi danas prepoznaju. U pjenušcu su me mjehurići, odnosno perle, podsjetili na suze kojima je Neruda punio zdjelu za biskupe, no i te suze bih maknuo, probušio čep, kao što u filmu “Svećenikova djeca” buše kondome, pa nek’ biserje izađe iz pjenušca.
Čašu za bankara napunio bih crvenim vino koje bojom podsjeća na Nerudinu krv iz “Almerije”. vinom iz neuredna podruma, zaraženim divljim kvascem brettanomycesom. Po mirisu farme i konjskog znoja prepoznaju se vina s “bretom” koji se pojavi kad bačve nisu čiste, a pokraj njih su krumpir, kupus i motorno ulje. Red koji bankari traže je u otplati kredita pa neka vino za njih bude rezultat samo redovitog plaćanja. Za ljudske sudbine ne brinu. Pokazali su to nudeći odgodu otplate kredita, ali zadržavajući si kamate. Tko prihvati, lakše će disati nekoliko mjeseci, a poslije se dulje mučiti plaćanjem većeg dugovanja.
Pukovniku, simbolu kaplara i narednika koji su bez znanja i škole dohvatili visoke činove pa ih dobro unovčili, nudim gemišt od vina koje se samo ne može piti. Volim gemište od vina koja su dobra za taj koktel, ona nježnih aroma, izraženijih finih kiselina i nižeg alkohola. Pukovnici nek’ si vodu toče u nepitka vina. Ni o njima ne znaju puno. Čaša za ambasadore, ministre, goste grozne, gospođe s ugodnih sastanaka i čajanki, kako je Neruda pojasnio tko su “bogataši odavde i odonuda”, može biti prazna. Ni oni vino ne razumiju. Čitajući što sam napisao pitam se je li Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto, što je pravo ime čileanskog pjesnika Pabla Nerude, doista umro 1973., a “Almeriju” napisao desetljećima prije, ili je sad tu među nama i “slika” što vidi.
