Dojmljive su velike vinarije Slavonije i Hrvatskog Podunavlja, barem njihovi dijelovi. Belje je najveća. Imaju supermoderan novi pogon podno samih vinograda, te prekrasan stari podrum u Kneževim Vinogradima u kojem vina odležavaju u bačvama, a gosti uživaju kušajući ih u ugodnom ambijentu.

Kutjevo se, pak, diči najvećom arhivom u Hrvatskoj s više od 40.000 boca od berbe 1946. te podrumom u kojem su navodno ljubovali Barun Trenk i Marija Terezija. Legenda kaže kako sedam dana nisu otvarali vrata. Oni koji su nakon toga ušli u podrum navodno su na zidu našli 70 recki. Odgovor na pitanje znači li to da su toliko litara popili ili nešto drugo, danas se prepušta mašti posjetitelja.

Stari podrum Iločkih podruma također očarava arhivom, a i cijelo uređenje s drvenim bačvama prepuno je romantike. Jako je lijepo i ladanjsko imanje Principovac omeđeno vinogradima. No, uživati treba i u manjima pa u drugom nastavku serijala na Modnom almanahu o vinarijama koje treba posjetiti posvećenom Slavoniji i Podunavlju preporučujem četiri obiteljske i petu koju možemo nazvati malom velikom ili velikom malom vinarijom.

Pogled za milijun dolara Ive Brzice
Treba imati veliki peh da se plavo nebo ne poklopi s “schönen blauen Donau”, odnosno lijepim plavim Dunavom tijekom baš ni jedne posjete vinariji Ive Brzice na Rudini Busija pokraj Erduta. A to se meni dogodilo iako je posjeta bilo poprilično. Ali shvaćam zašto vrijedi milijun dolara pogled iz vinarije prema velikoj rijeci ispresijecanoj zelenilom ispod nebeskog plavetnila. Nadam se da se to vama neće dogoditi. Nadam se i da ćete naletjeti veselom domaćinu u vrijeme puževa koje izvrsno priprema. A siguran sam da ćete uživati u njegovim vinima. Uz puževe svakako treba kušati Cuvée Rendezvous, mješavinu cabernet sauvignona, merlota i – vranca. Ivo vjerojatno ima najsjeverniji vranac na svijetu, a ta velika sorta Makedonije, Crne Gore, Hercegovine pa i Dalmatinske zagore, odlično se snašla u društvu dvije najpopularnije crne svjetske. Berba 2012. senzacionalno je vino snažnih tanina i visokih, ali odlično uklopljenih alkohola te izraženih osobina sve tri sorte. Ima i cijenu: 40 eura. Berba 2020. na tragu je osam godina zrelije, a poprilično pristupačnija – butelja stoji 18 eura. A tko ne zna koliko je kilometara od vinarije Brzica do ušća Dunava u Crno more, treba potražiti Ivinu graševinu koja se zove 1378. Eto, toliko je kilometara.

Kućica u cvijeću Jasne Antunović
U zagrljaju Dunava, vinove loze i žene…, moto je pod kojim Jasna Antunović radi vina u kućici u cvijeću u Dalju, stotinjak metara od velike rijeke preko koje se ne “mora preko”, što je mučilo Đorđa Balaševića, ali lijepo je biti pokraj nje. Jasna je genijalka. Ekonomisticu koja je godinama bila na ozbiljnom položaju u banci “puknulo je”, kako je sama rekla, pa se posvetila vinu. Još je 2004. osnovala OPG, a nekoliko godina poslije napustila i siguran posao.

“Kao djevojčica sam trčkarala po vinogradu za tatom, ali poslije odabrala sasvim drugu školu. Ipak, vratila sam se vinu i sad mi je samo žao 20 berbi koje sam propustila” – rekla je.

Više treba biti žao nama, zato što nismo i prije uživali u njezinim vinima. Proslavila se najvažnijom hrvatskom sortom graševinom. U superfinalu ocjenjivanja Vinske zvijezde 2014. godine Jasnina polusuha Graševina premium 2010. proglašena je drugim najboljim bijelim vinom koje se kod nas moglo kupiti. Bolji je bio samo Rajnski rizling kasne berbe 2007. velikog Ivana Enjingija, a i treće vino bilo je Jasnino: Chardonnay premium sur lie 2011. Veliko međunarodno priznanje stiglo je 2017. kad je Premium Graševina Antunović 2013. osvojila je Decanterovu platinastu medalju.

Danas ima popriličan izbor vina, a i ozbiljnog pomoćnika. Sin Branimir je enolog. U Bordeauxu je učio o crnim vinima, a mama si je zadržala brigu o bijelima, s kojima i kuha. Kobasice u graševini izvrsno su jelo. Zimsko, doduše, ali nikome neće pokvariti ni svježiju ljetnu večer.

Obitelj Sontacchi u boci peče roštilj
Nisam siguran, ali vjerujem da nitko nema veću vinsku bocu nego obitelj Sontacchi u dvorištu iza kafića Ceco na kutjevačkom Trgu graševine. Vodi ga tata, po čijem je nadimku i nazvan, a sin Krunoslav brine o vinogradima i podrumu. Ima ta boca vrata, a kad se otvore, može se u nju ući i peći roštilj. A što je u običnim vinskim bocama obitelji Sontacchi, najlakše je opisati tvrdnjom da je Kruno Enjingijev učenik koji je vrlo lijepu vinsku priču ispričao vinom Superslav. Prvi put napravio ga je 2018. Trebao biti hommage Ivanu Enjingiju, čak ga je htio i nazvati Malo Venje, po glasovitom vinu najvećeg hrvatskog vinara.

“Čika Ivino Venje je ipak jedino Venje, vrh vrhova. Bilo bi neozbiljno nazvati tim toponimom vino koje je suštinski potpuno drukčije od njegovih kupaža kasnih i izbornih berbi” – pojasnio je Kruno u Vinskim pričama Željka Garmaza.

Mješavina je to bila graševine, traminca, muller thurgaua (rizvanca), rajnskog rizlinga, sauvignona i muškata žutog te morave, srpske sorte nastale višekratnim križanjima europske plemenite loze vitis vinifere s američkim vrstama vitis rupestris, vitis riparia, vitis berlandieri kako bi se postigla otpornost na gljivične bolesti.

Drugi Cecin sin, Krunoslavov brat Antun, brine o turizmu. Imaju ugodne sobe pa, ako se druženje oduži, ne treba voziti kući. Dobro je to znati i zbog najpoznatijeg obiteljskog vina koje su reklamirali sloganom “Jedna čaša je za lijek, a dvije su Kitokret”. Crno vino pod tim nazivom nastalo je, kažu, prema legendi o markantnom Kutjevčaninu koji je svakodnevno ispijao po dvije čaše pa nestajao u noći. Kamo je išao, nikad se nije saznalo. Znalo se samo da je bio obožavan među ženama. Tko sumnja djeluje li, neka ga proba. Čak i ako mu ne treba, uživat će. Vino je jako dobro, bez obzira na prosti naziv.

Damir Josić naučio nas je voljeti Baranju
Od cabernet franca je i najbolje vino Damira Josića, vlasnika glasovitog restorana u Zmajevcu te jednog od pionira baranjskog vinarstva. Obitelj je 1999. kupila gator, stari vinski podrum iz 1935. Obnovili su ga i opremili te počeli raditi vina prepoznatljiva po etiketama sa zaštićenim pticama iz njihova kraja. Dokupili su i susjedne gatore, spajali ih pa danas imaju atraktivan restoran u kojem hranu pripremaju pred gostima, a kroz stakleni “zid” vidi se i u podrum.

Vinskom su se svijetu predstavili crnom rodom, vinom Cuvée Ciconia Nigra koji je danas mješavina cabernet sauvignona, cabernet franca, crnog pinota i syraha. Fino miriše po kupini i borovnici, a svjež, mekan i pun okus malo se kome neće dopasti. Merlot 2018. elegantan je, ugodno taničan i nježno pikantan, a Cabernet sauvignon 2017. prepun aroma zrelog crnog voća i izrazito slasnog okusa. Cabernet franc 2017. je senzacionalan. U buteljama ga više nema, ostale su samo magnum boce čija je zapremnina 1,5 litara, a vino nije veliko samo “formatom”. Crnjak je to za kontemplaciju.

Napravio je Damir i prvi baranjski pjenušac Cru Cru od chardonnaya iz berbe 2019. klasičnom metodom druge fermentacije u boci. Izvrstan je aperitiv, a fino pristaje i juhi od cvjetače začinjenoj s malo bućina ulja. Opasna je to juha. Zbog kremoznosti se relativno sporo hladi, pa sa svakom žlicom treba biti oprezan, a pjenušac odlično ”ispire” njezinu slast i priprema nepce za nastavak ručka bez obzira bira li se riblji ili mesni dio ponude. Za svako jelo imaju primjereno vino.

Vinarija Jože Galića je ‘svemirski brod’
Počelo je u neuglednoj montažnoj građevini bliže Požegi nego Kutjevu. Počelo je sauvignonom, sortom od koje je relativno lako napraviti svima dopadljivo vino, no ekipa vinarije Galić ove je godine dobila najveće priznanje da su postigli i puno više: Decanterovu zlatnu medalju.

Preselio je Josip Galić i cijelu vinsku priču u Kutjevo i na mjestu nekadašnje škole sagradio modernu vinariju odlično uklopljenu u susjedstvo, a punu izvrsnih vina.

Dvadesetak ih je, bijelih i ružičastih pjenušavih, bijelih, ružičastih i crnih monosortnih kao i bijelih i crnih mješavina. Sama je kušaonica staklenom stijenom odijeljena od prostora s drvenim bačvama pa se gotovo može slušati kako vina sazrijevaju, a svakako treba zamoliti ekipu vinarije da se vidi i “radni” dio podruma. Svojevrsna je to izložba opreme za vinifikaciju puna sjajnih posuda od inoksa, zagasitih drvenih pa i betonskih u obliku jaja u kojima vino koje odležava na finom talogu ne treba miješati. Savršeni oblik iz kojeg nastaje život sam stvara energiju koja vino miješa sama.

Vinarija je slavonska, poput vlasnikove duše, ali ima i dalmatinskih vina. Pozlatio se na Decanteru ove godine i Tribidrag Ego 2019. od grožđa iz vinograda u šibenskom zaleđu. Odlično vino rasprodano je i praktički se može kušati samo u vinariji. Slična je priča i vinom Babić Ego Fjaka, a samo je Pošip Ego donekle dostupan. Možda nije jasno, ali simpatično je kad Slavonac svoja dalmatinska vina nazove Ego.