Traminac mirisavi Ivana Enjingija iz 2004. osim što prkosi vremenu, prkosi i znanstvenim spoznajama o vinifikaciji ili još preciznije o fermentaciji i preobrazbi mošta u vino. Na deklariranih, gotovo nestvarnih 17.9 posto alkohola, koliko je izmjereno na zavodu za vinarstvo prije 15-tak godina, mora se pridodati još barem dva volumna postotka koji su se pojavili naknadnom fermentacijom u boci: sad je primjetno manji slador nego što je bio u trenutku mjerenja.
Dodamo li tome da se fermentacija odvijala isključivo na autohtonim, “divljim” kvascima jasno je da znanost za to nema racionalno objašnjenje. Izborna je to berba bobica u poluslatkoj varijanti premda sad već vjerojatno spada u polusuhu. To su ionako nevažni podaci u odnosu na mirisno-okusne senzacije ovog raskošnog vina. Bogate i intenzivne arome žute ruže, zrele dunje i meda od lipe dominiraju u mirisnoj lepezi, dok je u okusu vino slijedivo, gusto i beskrajno slasno. Alkohol i slast u savršenoj su ravnoteži s rijetko viđenom mineralnom svježinom koja čisti nepce i priziva slijedeći gutljaj. Ovaj traminac ne traži nikakvu hranu, a jednako će se dobro pokazati kao aperitiv i digestiv.
Malo mlađi Sauvignon izborne berbe bobica 2006. pokazao jekoliko je velika šteta to što se vinari utrkuju tko će prije izbaciti novu berbu i utržiti vino. Jasno je da većina nema grožđe potrebne kvalitete za takav pristup u podrumu ni dovoljno znanja, razumijevanja sorte i njenih krajnjih dometa ili osjećaj za finesu koji je presudan kod ovakvih vina.
Sauvignon je tehnički i stilski sličan tramincu, a fascinantna je sortna prepoznatljivost u oba vina. Kod ovakvih vinifikacija često se gube tipične sortne arome, a ostaju uglavnom botritično-medni mirisi. Treba više vremena i čaša većeg volumena da se potpuno otvore, ali tad postaju eliksiri života koji nose ogromnu energiju i snagu.
Pinot crni iz 2003. ne samo da prkosi godinama i prevladavajućim trendovima, nego pokazuje da sorta nema granica kad se sa njom pozabavi majstor. Odraz karaktera vinara vidljiv je u svakom gutljaju. Miris jako zrelih trešanja i višanja isprepleten začinskim notama uvod je u gutljaj najbogatijeg i najkoncentriranijeg crnog pinota koji sam ikad kušao. Mnogi bi rekli kako je to burgundijsko vino bordoškog stila, ali ovakav dragulj ne smije se stavljati u kalupe. Treba u njemu neopterećeno uživati.
Djeluje bezvremenski i bezdimenzionalno, a prema razmišljanju utemeljenom na alkoholu, ekstraktu, svježini i bogatoj, ali svilenoj taničnoj strukturi čeka ga još 20 lijepih godina. Nakon toga, živi bili pa vidjeli. Kušali smo i sličan Crni pinot 2008. Na relativno davni komentar kako su njegovi crni pinoti odlična vina koja nimalo nisu slična burgundijskima, Enjingi je brzo odgovorio: napravili bi i u Burgundiji ovakvo, kad bi mogli…