Enjingijeva vina sa 17+ posto alkohola prkose znanosti, a miluju nos i nepce

hdrpl

Traminac mirisavi Ivana Enjingija iz 2004. osim što prkosi vremenu, prkosi i znanstvenim spoznajama o vinifikaciji ili još preciznije o fermentaciji i preobrazbi mošta u vino. Na deklariranih, gotovo nestvarnih 17.9 posto alkohola, koliko je izmjereno na zavodu za vinarstvo prije 15-tak godina, mora se pridodati još barem dva volumna postotka koji su se pojavili naknadnom fermentacijom u boci: sad je primjetno manji slador nego što je bio u trenutku mjerenja.

Izmjerivši 17,9 posto alkohola u Enjingijevu Tramincu 2004. stručnjaci su rekli kako to nije moguće. Sad ima 19,2

Dodamo li tome da se fermentacija odvijala isključivo na autohtonim, “divljim” kvascima jasno je da znanost za to nema racionalno objašnjenje. Izborna je to berba bobica u poluslatkoj varijanti premda sad već vjerojatno spada u polusuhu. To su ionako nevažni podaci u odnosu na mirisno-okusne senzacije ovog raskošnog vina. Bogate i intenzivne arome žute ruže, zrele dunje i meda od lipe dominiraju u mirisnoj lepezi, dok je u okusu vino slijedivo, gusto i beskrajno slasno. Alkohol i slast u savršenoj su ravnoteži s rijetko viđenom mineralnom svježinom koja čisti nepce i priziva slijedeći gutljaj. Ovaj traminac ne traži nikakvu hranu, a jednako će se dobro pokazati kao aperitiv i digestiv.

Svoju arhivu Ivo Enjingi naziva bankom koju ne čuvaju naoružani zaštitari nego legendarna višedesetljetna paučina

Malo mlađi Sauvignon izborne berbe bobica 2006. pokazao jekoliko je velika šteta to što se vinari utrkuju tko će prije izbaciti novu berbu i utržiti vino. Jasno je da većina nema grožđe potrebne kvalitete za takav pristup u podrumu ni dovoljno znanja, razumijevanja sorte i njenih krajnjih dometa ili osjećaj za finesu koji je presudan kod ovakvih vina.
Sauvignon je tehnički i stilski sličan tramincu, a fascinantna je sortna prepoznatljivost u oba vina. Kod ovakvih vinifikacija često se gube tipične sortne arome, a ostaju uglavnom botritično-medni mirisi. Treba više vremena i čaša većeg volumena da se potpuno otvore, ali tad postaju eliksiri života koji nose ogromnu energiju i snagu.

Pinot crni 2003. djeluje bezvremenski i bezdimenzionalno. Na bocama nema etiketa, a čeka ga još 20 lijepih godina

Pinot crni iz 2003. ne samo da prkosi godinama i prevladavajućim trendovima, nego pokazuje da sorta nema granica kad se sa njom pozabavi majstor. Odraz karaktera vinara vidljiv je u svakom gutljaju. Miris jako zrelih trešanja i višanja isprepleten začinskim notama uvod je u gutljaj najbogatijeg i najkoncentriranijeg crnog pinota koji sam ikad kušao. Mnogi bi rekli kako je to burgundijsko vino bordoškog stila, ali ovakav dragulj ne smije se stavljati u kalupe. Treba u njemu neopterećeno uživati.

Djeluje bezvremenski i bezdimenzionalno, a prema razmišljanju utemeljenom na alkoholu, ekstraktu, svježini i bogatoj, ali svilenoj taničnoj strukturi čeka ga još 20 lijepih godina. Nakon toga, živi bili pa vidjeli. Kušali smo i sličan Crni pinot 2008. Na relativno davni komentar kako su njegovi crni pinoti odlična vina koja nimalo nisu slična burgundijskima, Enjingi je brzo odgovorio: napravili bi i u Burgundiji ovakvo, kad bi mogli…