O vinu pišem 30 godina i pratio sam razvoj većine značajnih hrvatskih vinarija. Prema mojem iskustvu, uspjela je gotovo svaka koja je na početku ponudila barem jedno iznadprosječno dobro vino. Kao skeptik, nisam očekivao da će ih toliko opstati, ali pokazalo se da je dobar temelj strast. Strast svojstvena većini onih koji iz nekog drugog posla ulaze u vinski svijet.
Nikome ne treba biti žao. Naprotiv, veseli činjenica da je vino lijepo. Znanje se uči, iskustvo stječe, ali ljubavi ima ili nema. Čini mi se da ljubavi prema vinu ima poprilično kod supružnika Kota.
Irena i Tihomir u Gornjoj Batini pokraj Zlatara brinu o dva hektara vinograda, a od chardonnaya su napravili jako dobar pjenušac s oznakom extra brut. To je oznaka slatkoće pjenušavih vina i praktički je neprevodiva.
Mirna vina širom svijeta po ostatku neprovrela šećera dijele se na suha, polusuha, poluslatka i slatka, a kod pjenušavih ima ih i suših od suhih.
Extra brut oznaka su pjenušci u kojima je do šest grama neprovrela šećera po litri. Brut pjenušci imaju do 15 grama, vrlo suhi (extra sec ili extra dry) između 12 i 20 grama, suhi (sec ili dry) između 17 i 35, polusuhi (demi sec) između 33 i 50, a slatki (doux) više od 50 grama šećera po litri.
Nepisano je pravilo da ljudi, što više o vinu uče, počinju izbjegavati slađa i sve češće posežu za suhima. Povjesničar Srećko Ljubljanović, publicist i prvi hrvatski pisac o vinu, davno je rekao kako je suho vino iskreno poput gole žene.
I to je apsolutno točno. Odjeća može puno sakriti, kao što je i neprovreli šećer u vinu plašt koji često prekriva pogreške.
I kad pogrešaka nema, kad su i suha i malo slađa vina sasvim ispravna, ona s manje šećera ostavit će bolji dojam. Kao da im suhoća daje posebnu dimenziju. Otvorili smo Extra brut pjenušac 267 pripremajući večeru i “nestao” je prije nego što je jelo bilo spremno. Ne znamo kako, ali mora biti da se netko ušuljao u kuhinju i popio ga.
Htjeli smo nastaviti u sličnom tonu, ali hladan nam je bio samo brut pjenušac koji inače volimo, no nakon ovog ekstra bruta činio se preslatkim. Poput profesora Baltazara razmišljali smo, razmišljali i dosjetili se. Zagrizli smo malo zrelijeg sira i slatkoća u čaši kao da je nestala. Prevarili smo vino.
Eto, i vino možemo prevariti. Ako poželimo. A, želimo li? Ponekad i želimo! Svima koji požele ‘prevariti vino’ poručujem lijepu pjesmu grupe Getto: Miris ljiljana.
