Život je prekratak da bismo pili loša vina, neka to bude geslo pod kojim ćemo se posvetiti “maloj maturi”, prvom ispitu zrelosti koji su prije pola stoljeća ili više polagali školarci. Uzrečice o prekratkom životu prisjetim se svaki put kad čitam tekstove sportskog novinara koji je, pišući o Dinamu, desetljeća proveo u kafićima i restoranima oko maksimirskog stadiona pijući, kako se više puta pohvalio, “zelinski karabit”.
Sveti Ivan Zelina je gradić istočno od Zagreba usred vinorodnog Prigorja, odavno poznatog po laganom ljetnom vinu od kraljevine, a posljednjih 20 godina i izvrsnim sauvignonima, chardonnayima, sivim i bijelim pinotima, rajnskim rizlinzima te svježim i laganim crnjacima od, mahom, bordoških sorata. Karabit je mineral koji u kontaktu s vodom i vatrom eksplodira. Kao djeca smo stavljali komadić karabita u konzervu, pljunuli unutra i bacili upaljenu šibicu. Petardi nije bilo, ili za njih nismo imali novaca, a ovo je podjednako lijepo gruvalo i deset puta jače smrdilo. Sad je jasno zašto je karabit i pogrdno ime za loše, odnosno grozno, smrdljivo vino. Nije, međutim, jasno zašto neko pije grozna, smrdljiva vina kad za iste pare, ili koji novčić više, može piti normalno, pitko, pa i fino. Iz te Zeline, nekog drugog kraja Hrvatske, ili bilo koje vinske zemlje svijeta.
Izgleda da ih veseli kad se ujutro nakon teške noći probude s glavoboljom i mukom u trbuhu, te rečenicom “najgore je jučer biti pijan” na usnama. Meni je draže kad sam ujutro nakon pijanke vedar, čio i samo s leptirima u glavi koji podsjećaju na sinoćnja vina. Svaki leptir na svoje vino. No, ako moraš svaki dan pisati o Dinamu, možda ti karabit doista više treba nego fino vino.
“Meni ti je to dobro!” Tako prijatelj kaže kad ga pitam kako može piti vino kojim je, nažalost, i mene ponudio. Čovjek obožava kuhati. Ne samo, to, on i odlično kuha. Kod njega sam jeo neke stvari za koje 99,9 posto ljudi ni ne zna da se jedu, a bile su fantastične. Naprosto te zovu da biraš pravo vino za njih i upotpuniš gotovo savršen obrok tako da doista i postane savršen.
Prijatelj pita hoćeš li crno ili bijelo, a ja već osjećam kako arome nekog sasvim određenog vina zaokružuju filu kojom je punjena trčka i razmišljam samo treba li otvoriti neki claret berbe 2001. ili 2005. Nije da nema para. Nije posebno bogat, ali živi bolje od prosjeka. Jednostavno, nema potrebu za boljim vinom.
Treći lik ove priče poprilično je poznat u Hrvatskoj kao „foodie”. Tako moderni mediji zovu zaljubljenike u hranu koji si sami pripremaju obroke koje vole. Kako kuha, uvjerio sam se više desetaka puta tijekom čestih jedrenja oko jadranskih otoka na kojima je bio kogo. To je dalmatinska riječ za brodskog kuhara. Izdao je, štoviše, i knjigu svojih recepata, u maloj tiraži, samo za prijatelje. A uza sve fino što kuha, pije pivo. I kaže da uživa.
Ne znam kako uz carpaccio od palamide može pristajati taj industrijski napitak od ječmenog slada. Ako se nešto dogodi jednom, to je slučaj, dvaput je koincidencija, a tri puta je već tendencija. Ne govorim o seksu, nego razmišljam o ova tri primjera, a mogao bih se prisjetiti još desetak sličnih, pa sam zaključio da se većina ljudi u stvari boji vina. Pa zašto? Podsjeća me to pomalo na naše momačke dane kad smo po zagrebačkim klubovima gledali prekrasne curice koje su iz provincije došle na studij i sanjali kako ćemo onu najljepšu odvesti u nečiji prazan stan i tamo joj šaputati onu najveću mušku laž: Ma dođi bliže, neću ti ništa…
Te najljepše cure nikad nismo odveli, sramili smo im se prići, strahovali da će nas odbiti, pa smo lagali drugim djevojkama s kojima ćemo, vjerovali smo, imati sigurniji uspjeh. Žalosno je što su one najljepše odlazile same u svoje studentske sobice jer ih se većina momaka bojala. Neke od njih godinama poslije su mi se žalile na našu neodlučnost, a moj argument kako nismo bili dovoljno lijepi za njih, odbijale su riječima da ne uspijevaju zgodni dečki, nego uporni.
Pa, kad sam strast sa djevojaka i žena preusmjerio na vina, odlučio sam izbjeći tu grešku. Ponavljam, život je prekratak da bismo pili loša vina. Dok sam lovio plave, smeđe ili crne bojao sam se loviti najbolje, a sad kad jurim za bijelima, žutima, narančastima, ružičastima ili crvenima, straha sam se riješio. Čak i ako pogriješim s izborom, barem ću znati da sam pokušao. I drugi ću put pogoditi, a vino me neće bezobrazno odbiti, niti će se naljutiti ako otkrije da ljubujem s nekim drugim vinom.
