Spomen sorte već će i površnog ljubitelja vina podsjetiti na vinsku regiju ili vinogorje, no uvijek ima vinara koji idu protiv struje. Prvi među njima svakako je Vlado Krauthaker koji u Kutjevu uzgaja desetke sorata sa svih strana svijeta pa u godinama koje to dopuste radi od njih i jako dobra vina.
Treba se sjetiti i Bože Metkovića, koji nas je, na žalost, lani napustio, a u mjestu Molunat na krajnjem jugu Hrvatske posadio je graševinu i 2019. bio prvak na Festivalu te sorte u Kutjevu. Spomenimo još tri “izgubljena vinska dječaka” iz teksta objavljenog u Story Gourmetu prije dvije godine.
Oni ne žive u Nigdjezemskoj poput prijatelja Petra Pana, ali sasvim su se dobro snašli u okruženju koje im naizgled nije primjereno. To su najistočniji hrvatski bijeli muškat, najsjeverniji plavac mali i sauvignon koji nije najjužniji, imaju ga i Grabovci pokraj Imotskog, ali je “najtopliji”.
Dok Imotska krajina ima neobičnu kombinaciju utjecaja kontinentalne klime sa sjevera i mediteranske s juga, vinogradi vinarije Bora obitelji Žuža iz Podgradine pokraj Karinskog mora su na jednom od najtoplijih položaja, ali njihov je sauvignon među najsvježijima u Hrvatskoj. Berba 2020. ima izvanrednu citrusnu svježinu te pun okus koji dugo traje, a nije naporan. Vinu treba još malo vremena, ali i sad se uživa u njemu. Na slijepom kušanju malo bi tko rekao da je grožđe iz vrelih Ravnih kotara.
U berbi 2018. izraženija je gorčina, pomalo i grije, ali svježinu je zadržalo. Dobro vino je imalo objektivan problem: posluženo je nakon odličnog iz 2019. Miris mu je prepoznatljiv, nimalo napadan, a na što arome podsjete, okus potvrđuje. Čini se kako je u vinu bilo i malolaktičke fermentacije, koja je grubu jabučnu kiselinu pretvorila u nježnu mliječnu pa je omekšalo i primjereno je najširoj paleti jela od povrća, preko morskih plodova i ribe do mesa.
Teško je pobrojati sve muškatne sorte, puno njih uzgajaju i hrvatski vinogradari, no muškat bijeli među njima ima posebno mjesto, a kod nas je karakterističan za Istru. Čak su ga i službeno zaštitili kao momjanski muškat, zato što u tom mjestu na granici sa Slovenijom daje posebna vina pa i petoricu tamošnjih vinara zovu momjanskim muškatirima.
Kao pridruženog člana mogli bi pozvati Zlatka Bošnjaka, suvlasnika iločke vinarije Trs, koji je napravio izvanredan bijeli muškat od grožđa uz granicu sa Srbijom, koje ne osvježavaju vjetrovi s mora, nego oni s Dunava. Sorta daje velika slatka vina, a posebna priznanja treba uručiti onima koji se usude raditi sasvim suha kakav je Đuzin Muscat Blanc 2017. Koliko je ponosan na elegantno vino nježnih cvjetnih i voćnih aroma pokazuje i činjenica da je na etiketi njegova slika. Inače, Trs ima i najbolji cabernet sauvignon s prošlogodišnjeg ocjenjivanja Pure Cab.
Dobra crna vina od grožđa iz vlastitog vinograda poželio je raditi Anton Katunar iz Vrbnika na Krku pa je kupovao parcele na položaju Sveta Lucija Šupele nedaleko od Baške. Sadio je autohtone primorske sorte sansigot i debejan, ali i plavac mali. Najsjeverniji je to vinograd naše najznačajnije crne sorte, a klimatski i pedološki uvjeti izvrsni su pa ni u najtežim godinama ne treba više od četiri prskanja. Prvu kvalitetnu berbu plavca imao je Anton 2013.
Njeguje ga u podrumu najmanje tri godine, a berbu 2015. poslao je 2019. na Decanterovo ocjenjivanje i osvojio srebrnu medalju. “Miriše na crnu trešnju i crveno voće, a zemaljske i kožne note osjete se u okusu koji dugo traje”, zapisali su Decanterovi ocjenjivači. Ima u njemu i suhih šljiva, kupina, sladića, ali i crnog papra pa i duhana. Vino može potrajati još koju godinu u dobrim uvjetima.