Naučite razliku između vina Chianti i vina Chianti Classico!

Što je nekad bio Chianti, sad je Chianti Classico. Chianti je danas područje oko Chianti Classica koji obilježava 303 godine otkad je nastao Chianti kao vinogradarska zona… Konzorcij za zaštitu zemljopisnog podrijetla Chianti osnovan je 1924., a osam godina poslije uzeli su ime Chianti Classico kako bi se njihova vina razlikovala od onih izvan granica nekadašnjeg Chiantija koja se danas zovu Chianti. Čini vam se komplicirano? Ma nije.

Područja Chianti i Chianti Classico uglavnom su zasađena sortom sangiovese. Ime joj je, kažu, nastalo od latinskog “sanguis Jovis”, što znači krv Jupiterova. Od milja su je tako nazvali zato što daje odlična vina. A ta se vina ne zovu sangiovese, nego Chianti, Chianti Superiore i Chianti Riserva te Chianti Classico, Chianti Classico Riserva i Chianti Classico Gran Selezione. Neka vinogorja unutar zona Chianti i Chianti Classico tim imenima dodaju svoje, a poneke vinarije još i ime vinograda. Čini vam se komplicirano? Ma nije.

Osnovne razlike između Chiantija i Chianti Classica su u količini sangiovesea kojeg u prvom mora biti najmanje 70 posto, a u drugom 10 posto više, u dopuštenom prinosu po hektaru koji je manji za Classico te u duljini sazrijevanja. Chianti je ukusno, svježe crveno vino koje u prodaju ide nakon prvog 1. ožujka poslije berbe. Miriše na ljubičicu i višnju, a lijepo se pije uz talijanske sireve, salame i nedimljene pršute te jela od crvenog mesa i divljači. Chianti Classico odležava godinu dana dulje, a lijepo se pije uz talijanske sireve, salame i nedimljene pršute te jela od crvenog esa i divljači. Poostoji i poluslužbena kategorija Chianti Superiore za koju se vino čuva u podrumu još godinu dana dulje. Za razliku od Chianti Classica, lijepo se pije uz talijanske sireve, salame i nedimljene pršute te jela od crvenog mesa i divljači.

Chianti Riserva sazrijeva u podrumu dvije godine, pa ima malo kompleksniji miris, a lijepo se pije uz talijanske sireve, salame i nedimljene pršute te jela od crvenog mesa i divljači. Chianti Classico u prodaju smije nakon 1. listopada u godini poslije berbe, a lijepo se pije uz talijanske sireve, salame i nedimljene pršute te jela od crvenog mesa i divljači. Chianti Classico Riserva na tržište izlazi nakon trećeg 1. siječnja poslije berbe (u podrumu je 26 mjeseci), a Gran Selezione zrije pola godine dulje. Oba se, pogađate, lijepo piju uz talijanske sireve, salame i nedimljene pršute te jela od crvenog mesa i divljači. Čini vam se komplicirano? Ma nije.

Chianti Classico je vino za svaki dan, a superiore i riserva piju se kad je taj dan malo manje običan dan pa se bolje jede. Chianti Classico je za vikende, a riserva i gran selezione za posebnije vikende, kad se nešto slavi. Vidi se to i po cijeni. Običan Chianti može se kupiti za tri eura, a riserve za pet ili šest. Cijena Chianti Classica je od osam, najjeftinije riserve su 12, a gran selezione od 15 eura. Gornje granice su oko 30. Čini vam se. Komplicirano? Ma nije.

Lako se razumjeti onome tko redovito dolazi u Firencu na Anteprimu, predstavljanje vina koja će te godine na tržište. Druga nedjelja u veljači posvećena je Chiantiju u napuštenoj tvrđavi Basso, a ponedjeljak i utorak koji slijede dani su za Chianti Classico u obližnjem napuštenom željezničkom kolodvoru Leopolda. Desetak godina sasvim je dovoljno godina da se pohvata većina razlika između Chiantija i Chianti Classica. Čini vam se komplicirano? Ma nije.

Toliko je jednostavno da je i ove godine 70-ak vinskih novinara iz cijeloga svijeta i više od 200 iz Italije u promotivnim materijalima Chianti Classica dočekalo upozorenje da uvijek “pišu taj naziv cijeli jer njegovo skraćivanje na samo Chianti može sasvim promijeniti sadržaj vijesti, izvještaja ili reportaže”. Tko ne želi više puta ponavljati naziv, savjetovali su “kjantijevski klasičari”, neka ga zamijeni pojmom “gallo nero” (crni pijetao), što je simbol Chianti Classica. Čini vam se komplicirano? Ma nije.

Da nije bilo jednog srednjovjekovnog crnog pijetla, domaćin Anteprime možda bi bila Siena, a ne Firenca. Dvije tadašnje republike ratovale su oko teritorija koji su zvale Chianti, a danas ga, to vam je sad valjda jasno, zovemo Chianti Classico. Vladari su se dogovorili da iz svakoga grada prema onom drugome vitez na konju krene u zoru, kad pijetao zakukuriče, a tamo gdje se sretnu bit će granica. Firenci je pripao crni, a Sieni bijeli pijetao. Firentinci svoga nekoliko dana nisu hranili pa je, jadan i gladan, zakukurikao satima prije zore i vitez je iz Firence došao gotovo do Siene kad se tamošnji bijeli pijetao oglasio. Sve je bilo po pravilima i najveći dio Chiantija (samo da podsjetimo, to je ona povijesna regija koja se danas zove Chianti Classico) pripao je Firenci.

Eto, zato se u Firenci, a ne u Sieni, moglo kušati 209 Chiantija, uključujući “superiore” i “riservu”, te 474 Chianti Classica u sve tri “verzije”. Kušanje je savršeno organizirano. Sjediš za stolom, imaš šest čaša, iz kataloga biraš vina pa listić s rednim brojevima daš sommelieru koji ti donese boce i potoči. Piješ u ritmu koji ti odgovara, a kad poželiš, odeš u susjednu prostoriju okrijepiti se odličnom hranom, hladnom i toplom, ili prošećeš pa se osvježen vratiš. Najljepše je na tim firentinskim ludim danima što su gotovo sva vina stvarno dobra, bez obzira na kategoriju. Ipak se sorta koja u njima dominira zove krv Jupiterova.

Tekst je orignalno objavljen na portalu gastro.24sata.hr.