Po izlasku iz tunela Učka na istarskoj strani osjeti se kao da se ušlo u neki drugi svijet. Pa i dalje, bez obzira skrenulo se odmah lijevo prema Labinu, nastavilo ravno ka Buzetu ili “uspelo” na Istarski ipsilon. Nepravedno Istru zovu hrvatskom Toskanom. Vrlo dobro poznajem oba vinorodna kraja i mogu reći samo da bi se Toskanu eventualno moglo nazivati talijanskom Istrom, ma koliko puta veća bila. Bilo bi u Toskani 50 preporuka za posjete vinarijama, u Istri ih je ovdje pet. Ali pet kakvih od Firenze do Siene nema.
Château Belaj, Boljun
Vlasnik je Rus, što danas nije popularno, ali zgodna je priča kako ga je kupio. Voli tenis pa dugo dolazi na umaški turnir. Tamo je čuo za Belaj, najočuvaniji dvorac u Istri i, kako se zove Oleg Belay, kupio ga je. S dvorcem je dobio i imanje s 12 hektara vinograda te veliki vinski podrum. Po uzoru na slična francuska imanja, vinariju je nazvao Château Belaj.
Uz Olegova sina Zhana danas je vodi naš proslavljeni sommelier Josip Orišković, koji je 2021. bio hrvatski doprvak. Imaju, naravno, malvaziju te chardonnay, merlot i crni pinot. Od potonje dvije crne sorte rade vrlo dobro i kod nas vjerojatno jedinstveno vino Merlot Noir. Prije posjete dobro je najaviti se, a još je bolje biti dobar i za boravka u dvorcu pa se možda dobije i prilika kušati odležani vinjak iz bačvice u kutu podruma.
Roxanich, Motovun
Godinama je vinarija Roxanich bila u mjestašcu Kosinožići nedaleko od Poreča. Poznata je postala po dugoodležavanim bijelim i crnim vinima od lokalnih i internacionalnih sorata među kojima su neka, posebice Chardonnay Milva i Teran-Re, kombinacija terana i refoška, bila doista izvrsna. Nastala su u neuglednom, gotovo improviziranom prostoru. No, ružno pače se 2019. pretvorilo u labuda.
Mladen Rožanić preuredio je stari kameni motovunski vinski podrum, koji je još 1902. otvorio car Franjo Josip I., u velebno zdanje s luksuznim hotelom, restoranom te višekatnom vinarijom u kojoj improvizacija više nema. I dalje ima dobrih vina pa među njima i Teran Re 2009. To je aktualni na tržištu, dakle Mladen se i dalje vodi idejom dugog odležavanja vina. No, u ponudi je 20-ak etiketa pa će svatko pronaći nešto za sebe.
Stancia Meneghetti, Bale
Zagorac i Bosanac rade najbolje maslinovo ulje na svijetu, bila je prva rečenica TV priloga Mladena Stubljara iz 2006. Ulje Stancije Meneghetti iz Bala nedaleko od Rovinja je vodič za maslinova ulja “L’extra vergine” proglasio najboljim u kategoriji aromatičnih. Zagorac je Damir Bosek, tadašnji upravitelj vinarije Stancije Meneghetti, a Bosanac odvjetnik Miroslav Plišo koji je s obitelji osnovao vinariju s ponudom hrane.
Danas je to “carstvo” s hotelom, restoranom, bazenima i barovima šumom odvojeno od svijeta . Oko vina im je pomagao legendarni Slovenac Aleš Kristančić Movia i Meneghetti Red 2011. (merlot, cabernet sauvignon i cabernet franc) osvojio je 2017. pet zvjezdica na najstrožem našem ocjenjivanju. Crnjak Meneghetti Val Gambalera 2015. od merlota i cabernet sauvignona ove je godine osvojio veliko zlato na Concoursu Mondialu.
Ipša, Ipši
Ulje i vino poveznica je i s obitelji Ipša koja živi u mjestu Ipši u općini Oprtalj. Klaudio Ipša proslavio se maslinovim uljima, a “potiho” je radio i odlična vina. Uzor mu je bio Giorgio Clai, može li se u Istri bolji izabrati, a bijela vina od malvazije i sivog pinota dugo su macerirana, jantarna, izgledom mutna zato što nisu filtrirana, no mirisom i okusom sasvim čista zato što Klaudio jako dobro zna što radi.
Sin Ivan preuzeo je uljaru, koja je vjerojatno najmodernija u Hrvatskoj, ove je godine i treći u izboru za najboljeg mladog poljoprivrednika, a tata se može posvetiti vinu. Njihov vinograd Santa Elena je među najvišima u Istri, na 420 metara nadmorske visine. Njegov naziv nose crno vino od merlota i refoška te bijelo od malvazije. Ima i malvaziju koja se tako i zove te Sivi pinot i desertno vino od prosušenih bobica malvazije 1210. Ako ih još ima, odnosno ako nisu rasprodana.
Clai, Krasica
Kad već pišemo o učeniku, treba se sjetiti učitelja. Posebno ako je to Giorgio Clai, istarski vinski kralj i jedini hrvatski vinar koji može u istu rečenicu s carem Ivom Enjingijem. Ivo još radi i lozu sadi, a Giorgio je od proljeća u penziji. Kormilo je u vinariji preuzeo razigrani južnoafrički enolog Tim Whitfield kojem je savjetnik dugogodišnji Giorgiov suradnik Dimitri Brečević, što daje nadu da se stil neće puno promijeniti. A stil se može opisati jednom rječju: Giorgio!
Tim će ove godine imati prvu berbu, dakle, u vinariji su još Giorgiova vina. Kod njih nije važno koliko je alkohola. Malvazija Sv. Jakov znala je imati 14,5 posto, 15 pa i 16, a bila je prepoznatljiva i skladna. Cijena joj je u vinotekama oko 32 eura, a u restoranu Rivica iz Njivica platio sam je 40-ak i popio u dobrom društvu uz škampe koji su tamo najbolji na svijetu. Pa, opet, ako je još ima…
