Okolo s Guštericom: Pelješac u tri slike ili ‘tempus fugit’

Naša draga Lucija Biondić poznaje sve ceste, makadame i staze Hrvatske pa lako pronalazi i put do dobrog vina. Pokazuje nam to u prvoj kolumni “Okolo s Guštericom” na portalu vinskiklub.hr toliko lijepim riječima da fotke gotovo i ne trebaju…

Opak je taj plavac mali u čaši. Opor, trpak, gust poput krvi… I nije za svakoga. No, kad ga zavoliš – ne odustaješ

Trpko vino nije bilo vino na kakvo sam navikla sa svoje 22 godine kad sam prvi put probala Plavac mali. Opor, gust poput krvi, karakteran. I nije za svakoga. No kad ga zavoliš, ne odustaješ od njega. Vrijeme leti…

Prva slika: 20.000 loza

Od Stona nastavljamo pelješkom magistralom, ukoliko je uopće možemo tako nazvati, prema Brijesti. Ljeto je 2003. godine. Bože, zar je stvarno 20 godina otad prošlo…? Prvi mi je to dolazak na poluotok u koji ću se zaljubiti i ostati zaljubljena čak i kad se odljubim od onoga koji me tamo poveo. Tek što smo prošli skretanje za Prapratno, s desne strane se u golom kamenjaru nazire loza.

– Tomislave, što je ovo?
– Pa loza, Lucija.
– Kužim da je loza. Ali je li to mladi vinograd kad je tako nisko?
– Ne, zlato, to je Plavac mali.
– Pa dobro, zar ne ide na betonske stupove i žicu? Mislim, bila sam ja u berbama u Zagorju. Uvijek je loza na žici.

Bio je to moj prvi susret sa sortom u koju sam se, sad već vjerojatno naslućujete, zaljubila. Možda vam se čini kako sam prilično zaljubljive prirode, no meni se čini kako je ipak takvo bilo samo ljeto 2003.

Opak je taj plavac mali u berbi. Sagnuta cijelog dana, navečer bih dugo stajala pod tušem da mi opusti mišiće

Vinograd je imao 20-ak tisuća loza. Veći dio grožđa prodao bi se vinariji, samo je najbolje ostajalo za potrebe obitelji. U godinama koje dolaze počela sam maštati kako ćemo jednom otići iz Zagreba i raditi lozu na Pelješcu.
Ne znaš ti kako je ovdje kad sunce izađe u 11h, a zađe u 13h, govorili su mi. Ne, znam. U Zagrebu ga 40 dana od magle ne vidim.

Zadnje godine bila sam prvi put u trganju od prvog do posljednjeg dana. Opak je igrač taj plavac mali. Sagnuta cijelog dana berbe, navečer bi dugo stajala pod mlazom tople vode da mi opusti mišiće. Ujutro bih se probudila kao Limeni iz Čarobnjaka iz Oza. Na kraju dana okupili bismo se oko jednostavnog jela iz jedne padele. I živjeli jednostavan život.

Druga slika: Greben Pelješca sa sv. Ilije

Dugo sam, baš dugo željela ispenjati pelješkog sv. Iliju. Godinama sam ga gledala s jedne strane Pelješca, nekoliko puta prekoputa s Korčule, a bila sam par puta i u njegovu podnožju. Nismo se uspjeli trefiti do svibnja 2018.

Toplo je zadnjih dana, no noć prije predviđenog uspona pada kiša. Lagano lupka po krovu mobilne kućice u Perni. Jutro je savršeno, nebo plavo, bez oblačka. Išuljam se iz kućice da ne probudim cure. Uspon na Iliju počinjem iz sela Bilopolje i do vrha mi treba oko 2,5 sata. Staza je uglavnom bez vegetacije, osim pod samim vrhom gdje se prolazi kroz šumu borova. Takva staza znači fantastične vidike prema Korčuli, vršnom dijelu Pelješca i Hvaru. Na stazi nikoga osim mene. I divljih konja.

Opak je i pogled na taj greben Pelješca. I pet godina poslije lako ga dozovem kad na devetom katu zatvorim oči

Only fools and horses, jel, dobacim jednom u prolazu. Gleda me ljubopitljivo i još ljubopitljivije mi daruje svoje muhe kad prođem pored njega. Na vrhu pluća puna sreće. Plašili su me poskocima na Zmijskom brdu, pričali o tome kako su se penjali u oblak i s vrha nisu ništa vidjeli. Mene dočekuje pogled koji dozovem i sad, pet godina poslije, kad na zadnjem katu novozagrebačke deveterokatnice zatvorim oči.

Greben Pelješca pruža se prema kopnu. Na njemu se savršeno jasno ocrtava položaj Postup, a naslućujem i gdje je položaj Dingač. Pustio me tad Ilija bez pitanja. Spuštanje je uvijek brže iako sipar bježi pod stopalima. Sjele smo na čašu plavca malog u orebićki restoran. I živjele jednostavan život.

Treća slika: Dingač je na istome mjestu

Uskrs 2023. Posao me vodi na sam jug. Zapravo, posao me vodio bilo gdje gdje sam u tom trenutku poželjela, a poželjela sam poći na najjužniju točku Republike Hrvatske, na rt Prevlaku. Vožnja je guštanje. Čini mi se kako bih od Ploča mogla napamet voziti. Uz Neretvu, dotičući se ruba Opuzena, penjem se na vidikovac iznad Pižinovca. Kod Komarne skrećem na most. Prvi put neću proći kraj one kuće od škrljevca s gornje strane magistrale u Kleku. Most je lijep i nov, njegova se bjelina snažno ističe na modroj pozadini. Dok ga prelazim, na licu osjećam ritmičku
izmjenu sunčevih zraka koje prolaze kroz ogradu mosta. Čudi me koliko je most s pristupnim cestama promijenio vizuru oko Brijeste. Tek me trafostanica u polju orijentira gdje sam. Tempus fugit.

Opak je i Dingač. Vinogradi su strmi toliko da mi se ponovno čini kako za njihovu obradu treba alpinistički tečaj

I s vremenom se čak se i ovaj, u mojoj glavi nepromjenjivi komadić raja mijenja. Nove ceste, no stonska zaobilaznica još nije gotova. Ne mogu tek tako proći preko Pelješca i ne zaustaviti se. Dubrovnik će biti na istom mjestu i sutra. I Prevlaka. Skrećem na pelješku magistralu prema Potomju. Ako je uopće možemo tako nazvati, osmjehnem se sama sebi. Plavac mali je jednako nisko kao i prije 20 godina, buhač ga gotovo nadvisuje svojim cvjetovima.

Pelješac je i dalje prekriven vinogradima, čak ih je više nego prije dva desetljeća. Tunel Dingač je na istome mjestu i u njemu se i dalje nemoguće mimoići. S druge strane tunela vinogradi strmi toliko da mi se opet čini kako za njihovu obradu treba alpinistički tečaj. I iako isti, pogled na beskrajno plavetnilo koji ne može dosaditi. Nedostaje tek čaša Plavca malog za jednostavan život.