”Poneki mornar možda ostane bez lađe, ali bez mora… To je izuzetan peh”, svira mi u glavi dok gutamo kilometre vojvođanske ravnice. Neka mjesta imaju svoju glazbenu podlogu. Kad dođem u Vojvodinu, moja je baš uvijek Đoletov Panonski mornar.
Za mene je ravnica vrlo bliska melankoliji, prateći ritmičku izmjenu posađenih usjeva teško je ne postati zamišljen. Kako god me okrenuli laloških gena nemam, no u tim trenutcima lalošku sjetu ćutim.
Drugi sam put u Srijemskim Karlovcima. Prvi sam put za njih čula još u osnovnoj (ili je to bila srednja?) na satu povijesti kad smo učili o mirovnom sporazumu kojeg su u Kapeli Gospe od mira 1699. godine potpisali Osmanlijsko Carstvo i kršćanska Europe – Austrija, Mletačka Republika i Poljska ujedinjene u Svetu ligu. Karlovačkim mirom okončan je Veliki bečki rat, Osmanlije su izgubile veliki dio osvojenih područja i bili ‘izgurani’ iz središnje Europe što je značilo i kraj njihovih ekspanzionističkih ideja.
Zanimljivo je da su prvi put u političkoj povijesti na potpisivanju Karlovačkog mira sukobljene strane sjedile oko okruglog stola (po uzoru na vitezove) kako se nitko ne bi isticao pozicijom na čelu stola!
No daleka je to prošlost, a nas uče kako valja živjeti u sadašnjosti. Danas su Srijemski Karlovci gradić koji je, s okolnim područjem, dom za samo 9000 duša. Poznat je po najstarijoj gimnaziji u Srbiji iz 1791. godine, ali i kao područje na kojemu se oduvijek uzgajala vinova loza.
U spomenutoj gimnaziji danas se uči 15-ak jezika i postala je turistička atrakcija kroz koju vas vode njezini učenici. Srednjoškolci su posve navikli da im turisti stalno ulijeću u školsku zgradu, požele vam dobrodošlicu i zahvale što ste ih posjetili.
Nas je Hana, učenica drugog razreda, provela kroz hodnike i najstariju knjižnicu u Srbiji s više od 18.000 knjiga. Objašnjava Hana kako su na gimnazijskom amblemu s kraja 18. stoljeća dvije muze – jedna koja predstavlja umjetnost i druga koja utjelovljuje znanost. Desna muza pokazuje na sunce kao simbol znanja, dok lijeva ruku pruža prema vinogradima, zaštitnim znakom Srijemskih Karlovaca. Sve je ovdje, direktno ili indirektno, vezano za lozu, podrum ili vino.
Pohvalit će se kako je prvu lozu krajem 3. st. na njihovom području zasadio jedan od rimskih careva i kako otada datira proizvodnja vina na Fruškoj gori. Je li tome uistinu tako teško se može sa sigurnošću ustvrditi, no ono što je sigurno jest kako su učenici slabijih imovinskih prilika radili u vinogradima kako bi si osigurali školovanje u karlovačkoj gimnaziji. Nije bilo jednostavno prije toga nagovoriti Habsburgovce da dozvole osnivanje jedne narodne škole.
Vojvođanima je to uspjelo tek s Leopoldom II., trećim sinom Marije Terezije koji je mitropolitu Stefanu Stratimiroviću dozvolio osnivanje gimnazije. No i bez gimnazije znala je Marija Terezija vrlo dobro gdje su Srijemski Karlovci.
Pa upravo iz tih vinograda dolazio je fruškogorski bijeli bermet, slatko aromatično vino čije začetke pronalazimo u manastirima u kojima se bijelo vino miješalo s ljekovitim biljem i kojeg je carica s guštom ispijala. Koliko je voljela bermet govori i podatak da su njegovi proizvođači bili oslobođeni vojne obveze i njihova je jedina zadaća bila proizvoditi dobro vino.
Priču o Mariji Tereziji ispričala mi je Gordana Čučković, menadžerica vinarije Vinum u Srijemskim Karlovcima (Karlovačkog mira 26a), dok kušamo vina ove boutique vinarije. Jedna od etiketa, Mustra, kupaža je žutog muškata i traminca. U etiketi je zanimljiva igra riječi (MUS-kat i TRA-raminac), no Mustra je i zanimljivo vino – jednostavno, ali ipak sadržajno, kako ga opisuju u vinariji.
Gordana je elegantna, profinjena, odmjerena i puna informacija. U razgovoru otkriva kako su joj roditelji iz Like, no ne zadržava se dugo na tom dijelu priče. Više joj godi govoriti o 11 etiketa vinarije, o osam hektara vinograda s kojih dolazi sirovina za 35.000 litara vina koliko na godinu proizvedu, o nagradama koje su osvojila Vinum vina… Objašnjava proizvodnju, odležavanje, punjenje… Sorte od kojih se rade vina jesu grašac beli (ili po naški graševina), chardonnay, sauvignon blanc, pinot noir, frankovka, muškat i traminac.
Većinom su to mirna vina. Sve osim jednoga. Pjenušac Dina koje nastaje tradicionalnom metodom rado ističe kao ponos vinarije. Dok kušate vino za vinom, neizbježno se dotaknete i legendi. Jedna je i ona i da se vino iz Srijemskih Karlovaca točilo i na Titaniku. Nisam sigurna koliko je to dobra priča, ali vino je dobro. Kušanje završavamo s bermetom.
„Možete li pogoditi koji su začini unutra?“
„Suha šljiva, smokva, cimet, muškatni oraščić, klinčić…?“
„Tako je. I šipak, majčina dušica, bosiljak.. Ukupno 22 začina“, otkriva Gordana.
Uzimam ga za doma. Zamišljam kako ga ispijam u zimskim večerima uz božićne keksiće dok gledam neki romantični film. Vinarije su definitivno još jedna atrakcija malenog mjesta i vinoljupcima bi zaista bilo šteta posjetiti Vojvodinu i Novi Sad, a ne posjetiti neku od njih.
Na povratku prolazim kraj gostionice 4 lava, u neposrednoj blizini istoimene česme iz 1799. Ispred gostionice ploča s natpisom ‘PONUDA DANAS Škembići Prijatno!’.
Terasa je u hladu golemog drveća, a sjajnom ugođaju pridonosi i glazbena podloga – Vraćam se tu Arsena Dedića. Nemam vremena za marendu, ali sve mi ovo govori da ću se vratiti u Karlovce.
