Stara vina bolja su od mladih, najčešća je zabluda u koju vjeruju gotovo svi koji se vinima ne bave. Vrlo lako je provjeriti koliko u njoj nema istine. U samoposluživanju treba uzeti bilo koje vino starije berbe neke od najčešćih sorata. Kod nas su to, primjerice, malvazija ili graševina. Obično su postavljena na prednji dio police kako bi se prije prodala.

Pronađite istu etiketu novije berbe. Otvorite ih kod kuće i kušajte usporedno. Starije će u velikoj većini slučajeva biti tamnije boje, metalnijeg mirisa i tupljeg okusa. Prošlogodišnje će odmah privući zelenkastim odsjajem u boji, cvjetnim i voćnim mirisima te ugodnom svježinom.

Nije uvijek mlađe slađe, ni zrelije ‘veselije’

Razlika je, u ovom slučaju, posljedica prodajnog trika: Sitnom kokošarskom podvalom pokušavaju se po previsokim cijenama rasprodati zalihe. Godine stajanja na policama, uz previše svjetla i previsoku temperaturu, degradirale su dobro vino koje je u podrumu bilo pripremljeno za brzu potrošnju, najkasnije dok na tržište ne stigne sljedeća berba.

Većina vina, posebno bijelih je takva. I to ne znači da su loša. Naprotiv. Ukusna su, ugodnih mirisa, za svakodnevno uživanje, primjerena laganijoj hrani. Ista je priča s mladim crvenim vinima poput Beaujolaisa iz istoimene francuske regije na jugu Burgundije, ili pak većine portugizaca u kontinentalnoj Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Sloveniji… Napravljena su da se piju što prije nakon berbe, već u studenome. A teško je pronaći bolji par hrani koja se u to jesensko vrijeme tradicionalno priprema .

Svako vino ima svoju priliku

U svjetskoj vinskoj industriji udio vina koja dobro podnose vrijeme mjeri se u nekoliko postotaka, toliko malo da je za njih i na jednoj ruci previše prstiju. Za takva vina grade posebne podrume, smanjuju prinos grožđa u vinogradima, kupuju nove bačvice, boce od kvalitetnijeg stakla, skuplje čepove… Zbog svega toga, kao i zbog godina provedenih u bačvama i bocama, odležana vina su i skuplja. Jesu li i bolja? To ponovno ovisi o prilici.

Na terasi pokraj mora, u ljetno poslijepodne na 33 stupnja u hladu, najbolji svjetski cabernet sauvignon i merlot, ili njihova mješavina iz neke velike berbe otprije dva desetljeća, neće biti ni približno ukusni kao ohlađeno ružičasto vino iz prozirne buteljke s navojnim čepom.

Čepovi su druga najčešća zabluda. Previše ljudi danas vjeruje da se dobra vina čepe plutom, a obična metalom. U glasovitom bordoškom podrumu Chateau Haut-Brion eksperimentalno su navojnim čepom zatvorili dio butelja berbi 1971. i 1972. Čuvali su ih u okomitom položaju i otvorili 1978. te uspoređivali s vinima iz butelja zatvorenih klasičnim plutenim čepom.

Tradicija mnogima previše znači

Zaključili su da su vina iste kakvoće, no Haut-Brion se ipak nije usudio plutene čepove zamijeniti navojnima. Švicarci su 80-ih godina prošlog stoljeća masovno počeli rabiti navojne čepove. Slijedili su ih Novozelanđani koji su brzo i odustali. No, vratili su ih početkom novog stoljeća.

Do 2001. samo je jedan posto boca novozelandskih vina imalo navojne čepove. Tada je Villa Maria, čiji je vlasnik George Fistonich naših korijena, izbacila pluto iz proizvodnje. Slijedili su ih i drugi novozelandski vinari.

Niti boja nije važna

Već je 2004. godine pod navojem bilo 70 posto vina, a sad ih je oko 95. Pri tome ne treba zaboraviti da iz Novog Zelanda stižu neka od najboljih svjetskih vina od crnog pinota i bijelog sauvignona.

Nekoliko je zabluda vezano i uz boju vina. Prva je da su crvena (crna) bolja od bijelih. Ponovno se vraćamo na priču o tome da svako dobro vino u određenoj prilici može biti najbolje.

Nekad je i ‘obično’ bolje

Bio bi grijeh poslužiti najbolji plavac uz nježni filet od grdobine, kao što bi jelenji filet u umaku od brusnica “pojeo”, odnosno okusom i strukturom prekrio najskuplji francuski Sancerre. A obrok će biti izvrstan pridružimo li grdobini običan sauvignon ili jelenjem mesu prosječan plavac.

Bijela vina nisu ni kiselija, zbog čega ih mnogi, tako barem kažu, ne vole. Baš će crno vino vrlo rijetko biti slatko poput predikatnih bijelih. Umjerene kiseline uobičajenog bijelog vina teško se mogu usporediti s crnim teranom kod kojeg je izražena kiselost poželjna osobina.

Bez kiselina nema ni dobrog vina

Riječ je, naravno, o ugodnim kiselinama koje mogu biti više ili manje izražene, a zbog njih nećemo reći da su vina kisela. Ona su svježa. Ni najslađa vina nisu dobra bez kiselina. Što ih je više, ‘slatkiš’ je bolji. Kisela su samo pokvarena vina, koja su krenula na put prema octu.

Bijelo i crveno vino daju ružičasto, još je jedno neutemeljeno vjerovanje. Mirna ružičasta vina nastaju kratkom maceracijom crvenog grožđa. Miješanje bijelih i crvenih zabranjeno je gotovo u cijelom svijetu.

Legende o Dom Perignonu

Iznimka su pjenušava vina. Čak i za najbolje i najskuplje šampanjce, često se miješaju bijeli chardonnay i crni pinot. Treba reći i da Dom Perignon nije uzviknuo “vidim zvijezde” kušajući šampanjac.

Nije ga ni izumio. Taj su uzvik izmislili u 19. stoljeću za novinsku reklamu. Slijepi Benediktinac Pierre Perignon živio je od 1638. do 1715. Radio je šampanjce u Champagnei, ali prvi zapis o pjenušavim vinima datira iz 1531. i gradića Limouxa na francusko-španjolskoj granici.

Uživajte u dobrim vinima

Toliko se sličnih mitova širi o vinima, da knjiga ne bi bila dovoljna za nabrajanje. Nije istina da slatka vina nastaju dodavanjem šećera (tako se ponekad povećava alkohol), niti da žene vole slatka vina više nego muškarci. A vina se smiju i miješati. Treba pritom poštivati red i piti dobra.