Prrrrr, mrrrk, preo je mačak Šlapa provirivši iza kamenog stolića u vrtu i pogledavši zdjelicu s ostacima orada s gradela. Daj mi te glave, to znači na mačkobračkom dijalektu.
Dat ću ti, ako ostaneš još malo da te bolje pofotkam, odgovorio sam mu.
Mrrrk, prrrrr, preo je potom Šlapa. Ne da mi se, to znači na mačkobračkom dijalektu. I otišao. Ma, dao sam mu, naravno, glave. Prvi put da ih sam nisam pojeo. Nisam mogao. Kilogram i pol imale su dvije orade koje su u Vilu Mila na gradele došle s lokalne tržnice.
Godinu i pol ima Šlapa, mačje siroče s Brača kojem je sjekira pala u med kad je ušlo u dvorište vile u Postirama. Sto kilograma i još pola od toga masa je nas dvojice koji smo orade dočekali i otpratili na daljnje putovanje. Pa i ponešto kilograma više. Litru i pol imao je Škrlet moslavačke vinarije Jaram. Točno litru i pol. Bila su to dva škrleta, slučajno otkrivena u lokalnoj prodavaonici tvrtke Studenac.
Škrlet Jaram 2021. i danas je odlično vino. Živo i živahno. Vidi se to već po boji, koja je zadržala i zelenkasti odsjaj. Miriše voćno, nimalo umorno, samo malo usporeno. Ne ulazi u nos na prvu, treba mu pola minute. Dobro bi mu došla i šira čaša, ali nismo bili u prilici birati. Ustima klizi mirno, lijepo ih oplahne i ne nestane odmah. Zadrži se malo. Izvrsno je sazrijelo. Za razliku od nas, nema ni jedne sijede, a nema ni bora. Gladak je taj škrlet baš onoliko koliko vino i treba biti za hrskavu koricu ribe sa gradela.
Škrlet u Studencu poslovna je priča. Obitelj Jaram prodala je moslavački trgovački lanac Lonia dalmatinskom, a s prodavaonicama očigledno i neke zalihe. Na ovo su vino vjerojatno svi zaboravili pa je, eto, barem nama popravilo dojam o vinskoj ponudi koja je inače bez duše. Popravilo je i ručak, popravilo i raspoloženje. Samo, sutradan ga više nije bilo.