Dobar obrok može započeti proseccom, a završiti prošekom, rekao je eurozastupnik Tonino Picula još prije dvije i pol godine na početku Okruglog stola o zaštiti izvornih proizvoda u Europskoj uniji kojem je povod bio talijansko protivljenje zaštiti naziva prošek za tradicionalno dalmatinsko desertno vino od grožđa koje se nakon berbe prosušuje kao na donjoj fotografiji.
Talijani tvrde da bi se korištenjem naziva prošek kupce moglo dovesti u zabludu kako je riječ o proseccu, njihovu pjenušavom vinu kojeg proizvode gotovo pola milijarde litara na godinu i jedan je najvećih svjetskih vinskih brendova. Ta priča, čini se, dolazi svome kraju, među ostalim i zato što je prvi zapis o prošeku iz 1568. godine, a o proseccu iz 1754. A, budimo pošteni, pravi prošek je izvanredno vino, dok je 95 posto prosecca, najblaže rečeno, banalno. Uglavnom se rade ubrzanom charmat metodom druge fermentacije u tankovima, a sladunjavi su i bez karaktera, coca cole među pjenušcima.
I neki naši vinari zaigrali su se nazivom Grasecco za pjenušce od graševine. To su Zdjelarević i Feravino iz Slavonije te Pavlomir iz Novog Vinodolskog. Vlasnik potonje vinarije Miroslav Palinkaš ima vinograd građevine u Šarengradu na Dunavu i od tamošnjega grožđa je njegov Palinkaš Grasecco. Ta tri pjenušca proizvedeni su tankovskom metodom poput većine prosecca, no ipak s malo više ljubavi prema vinu. A s graševinom postoji još jedna zbrka.
Graševina i(li) rizling
Samo je mi i Srbi zovemo po zrnu graška. Kod susjeda je službeni naziv grašac, ali neki i dalje koriste italijanski rizling. Mi joj tepamo i grašica, a svima ostalima je to neki rizling. Slovencima laški, Česima i Slovacima vlašský, Nijemcima i Austrijancima welsch, Mađarima olasz… Jancis Robinson u knjizi Wine Grapes navodi kako je u talijanskom Trevisu zovu rismi i risli, a u španjolskoj Extramanduri borba. Predstavila ju je pod hrvatskim nazivom graševina i navodi kako vjerojatno potječe iz panonskog bazena. Nedvojbeno je da s rajnskim rizlingom nema nikakve veze, a nedvojbeno je i da najbolja vina daje u Slavoniji i Podunavlju. Svojataju je mnogi, a mi kao da je se odričemo. Autori Zelene knjige: Hrvatske izvorne sorte vinove loze ne spominju je.
Malvazija, malvasija, malvasia, rukatac…
Malvazija istarska bijela izvorna je sorta Hrvatske Istre te naslonjenih dijelova Slovenije i Italije. Malvasija dubrovačka druga je sorta koju Talijani zovu malvasia delle Lipari, malvasia di Sardegna i greco di Gerace, a Španjolci malvasia de Sitges. Širom Mediterana ima više od 50 sorata u čijem je nazivu neki oblik te riječi. Pretpostavlja se da je to zato što su stari Grci izvozili širom Mediterana vino iz luke Momenvasia na Peloponezu pa su iz “uvoznici” nazvali malvazijom. U tu obitelj spada i rukatac ili maraština, u Italiji je to malvasia lunga, koju zovu i malvasia del Chianti. U Istri postoji i malvazija crvena. U spomenutoj Zelenoj knjizi navode kako imamo i sortu malvazija crvena za koju se smatra kako autohtona u Istri. Motovunska vinarija Tomaz ima jako dobro vino Malvazija nera.
Muškat, muscat i(li) muscadelle
Muscat, muskat, muskateller, moscato, muškat i još pokoja slična riječ u nazivu je više od 200 sorata koje daju vina s mirisom grožđa. Kod nas ih je desetak, a postoji i muškat ruža crveni. Miris im podsjeća i na onaj koji proizvode neke žlijezde azijskog mošusnog jelena, ima i takvih parfema, pa je sorta nazvana prema talijanskoj riječi mosco i francuskoj cerf porte-musc za tu životinju. Muscadelle je, pak, bordoška bijela sorta koja s muškatima veze nema. U najbližem je srodstvu sa zagorskim Kazanovom, starohrvatskom belinom koju Francuzi zovu gouais blanc, Nijemci heunisch weißer, a roditelj je više od 80 sorata među kojima su chardonnay, frankovka, moslavac…
Pinot i(li) pinotage
Pinot je nekad bila samo crna sorta i jedna je od najstarijih koje uzgajamo znajući joj naziv. Tijekom stoljeća su neki trsovi počeli davati sve svjetlije bobice pa su nastali pinot sivi i pinot bijeli. To, dakle, nisu sorte, nego prirodni mutanti pinota crnog. Pinotage mu je, pak, dijete. Profesor Abraham Izak Perold iskrižao je 1925. na južnoafričkom Sveučilištu Stellenbosch pinot crni i cinsault i sortu nazvao hermitage, što znači pustinjaštvo ili isposništvo. Sredinom prošlog stoljeća uvriježio se tamo naziv pinotage. U Južnoafričkoj republici je najviše uzgaju.
Zinfandel i(li) zierfandler
Tribidrag, tibidrag, zibidrag, crljenak, kratošija, primitivo europski su nazivi kalifornijske crne sorte zinfandel. Možemo čak i reći jadranski, zato što su prva četiri hrvatski, peti je crnogorski, a šesti talijanski. Genetika je krajem 20. stoljeća pokazala kako je to ista sorta kao i zinfandel. Zierfandler je pak bijela sorta iz Gumpoldskirchena u glasovitoj austrijskoj Regiji termi (Thermenregion) južno od Beča. Mi je zovemo zelenac. Austrijanci je u vinima uglavnom miješaju s rotgipflerom ili, po naški, žerjavinom. Kutjevački vinar Vlado Krauthaker samo od zelenca radi tri izvanredna vina: suho, jantarno i slatko. Ima i žerjavinu u boci.
Glavinuša i(li) glavanjuša
Glavinuša je dijete plavca malog crnog pa se s velikom sigurnošću može smatrati autohtonom. U Kaštelima su je redovito sadili s drugim sortama, oko 10 posto, kako bi vinima popravila kakvoću. Drugi su joj nazivi okatac, glavinka, slakarinac i crljenac. Radili su od nje i prošek. Nema veze s glavanjušom, što je sinonim za hvarsku drnekušu, ni glavinušom bračkom, autohtonom sortom srednjedalmatinskih otoka koju zovu i soić.
