Napunili smo 100 boca bijelim vinom i zatvorili ih plutenim čepom. Drugih 100 boca istog vina začepili smo metalnim, navojnim. Ostavili smo ih pet godina da stoje pa sve otvorili. Kod onih s plutenim čepom bilo je svakakvih vina, dobrih i loših, a boje su varirale od lijepe svijetle zelenkaste do tupe žute. Pod navojnim čepom sva su vina bila ista. Tom je pričom sir George Fistonich, novozelandski vinar hrvatskih korijena, odgovorio na pitanje zašto ne voli plutene čepove.
Svoju vinariju Villa Maria Fistonich je 2001. proglasio “cork free” zonom, odnosno područjem bez pluta. Nije volio rizik koji nose pluteni čepovi. Pod njima se od tri do četiri posto vina pokvari.
– Dobije takozvani miris po čepu, odnosno smrad koji izaziva posebna bakterija iz kore hrasta plutnjaka ili čep propusti zrak i vino oksidira, odnosno prerano postane staro i u tom slučaju ne vrijedi izreka da je vino što starije, to bolje. Ovako ostarjela vina doista nisu dobra – kaže Fistonich i dodaje kako je dugo isprobavao navojne čepove i kad se uvjerio da tijekom deset godina nema lošeg utjecaja na vino, počeo je upotrebljavati samo njih. Ponosan je što su ga mnogi slijedili. Prije svega na Novom Zelandu gdje je 95 posto posto butelja začepljeno navojnim čepom.
– Pluteni čepovi su strasni, ali neodgovorni prema vinu. Navojni toliko bolje čuva vino da će za ga za od 15 do 20 godina upotrebljavati svi vinari – uvjeren je Fistonich čiji je otac Andrija 1926. s Hvara otišao u Novi Zeland. Tamo je isprva kopao kauri gumu koja se koristi za tetoviranje i izradu dragulja, a kad je nešto zaradio, kupio je imanje na kojem je sa suprugom Mandicom odgajao četvero djece. Georgeu je namijenio posao trgovca, no on ga je, napunivši 21, zamolio da mu zemlju da u najam da počne raditi vino. Bila je to 1961. Godinu potom George je napunio 1200 boca kojima su bila vina tipa porto i sherry, crni pinoti, bordoška mješavina cabernet sauvignona i merlota te vino “hock”. Riječ je o američkom hibridu kod nas poznatom kao “noja”. Danas proizvodi oko devet milijuna litara na godinu i najnagrađivaniji je novozelandski vinar u svijetu. Za zasluge u vinskom biznisu engleska kraljica mu je 2009. dodijelila titulu “sir”.
Upoznali smo se uz čašu njegova bazičnog sauvignona koji ima sve arome tipične za novozelandska vina od te mirisave sorte, ali one nisu napadne, kao što znaju biti, nego samo privlačne. Dovoljno da zovu drugi gutljaj.
Villa Maria Georgea Fistonicha bila je donedavno posljednja velika vinarija hrvatskih iseljenika u obiteljskom vlasništvu. Ostale su pokupovale multinacionalne tvrtke. Fistonich je imao vinograde u glasovitim regijama Auckland, Gisborne, Hawkes Bay i Marlborough, a 2021. započela je teško nerazumljiva saga o prodaji vinarije koja je završila na sudu.
Hrvatski iseljenici začetnici su vinarstva na Novom Zelandu. Marino Selak iz sela Rašćane pokraj Vrgorca je 1906. stigao u Auckland na Novi Zeland. Godinama je radio na smolonosnim poljima, a 1934. je posadio prve loze. Nećak Mate pridružio mu se 1939. i započeli su ozbiljan biznis koji je obitelj prije 20-ak godina prodala vinariji House of Nobilo. Selakovi su bili prvi proizvođači pjenušca na Novom Zelandu.
Obitelj Nobilo je na Novi Zeland stigla 1937. iz Lumbarde na Korčuli. Sadili su lozu i 1945. otvorili konobu u kojoj su prodavali vino. Neprestano su rasli i 1995. proizvodili su četiri milijuna litara na godinu. Tad je Nikola Nobilo dobio i novozelandsko odličje. Slavni novozelandski vinari našeg podrijetla su i obitelji Brajkovich, Yukich ili Babich. Svi su oni, uz Georgea Fistonicha, afirmirali novozelandsko vinarstvo u svijetu.
