Tribidrag je poput odbojkašica, a plavac nalikuje maratonkama

Dobre plavce obožavam. Surovi položaji Pelješca, Hvara, Brača, koji se izdižu iz mora, uz pomoć sunca i kamena iz zbijenih, nevelikih, ali čvrstih bobica daju sok kojem trebaju kilometri polaganog trčanja da dođe do cilja: velikog vina kakvo od sorte očekujemo. Na Pelješcu su mi davno rekli kako se plavac može piti u dobi do tri mjeseca ili nakon što prođu najmanje tri godine od berbe. Prvi je sprinter. Poput Usaina Bolta ili, što je nama bliža usporedba, plaće preko tekućeg računa, projurio je od vinograda kroz podrum i zatresao nas iz čaše divljinom. Drugi je maratonac. Ili maratonka, draže mi je uspoređivati dobra vina sa ženama. Polako kipi, gotovo korača i gleda u daljinu, ne samo tri, nego pet do osam godina. Tad će doseći punu snagu i pružiti pravi užitak. Gutljaje koji krijepe. Treba ih zadržati u ustima da se okusi voća isprepletu sa smirenim taninima, odjenu nepca u baršunasti plašt pa fino zagriju grlo i utrobu. Dugo smo uživali u plavcima iz desetljećima starih vinograda te kušali tribidrage čiji su trsovi bili još djeca. Vinograd koliko-toliko ozbiljan urod daje tri godine nakon sadnje, a u zrelo doba kad napuni deset. Toliko je otprilike imao vinograd vinarije Rizman na Komarni, tamo gdje su s kopna prema Pelješcu Kinezi sagradili most, 2019. kad smo prvi put imali priliku usporediti plavac i tribidrag od grožđa s podjednako starih trsova i odnjegovan u istoj obitelji, obitelji Štimac. Osnivači i vlasnici vinarije Rizman su naš proslavljeni nogometaš Igor i njegova braća Mihovil i Damir. , obje je sorte sadila 2008. i 2009. godine, a vina od roditelja i djeteta iz desetogodišnjih vinograda kušao sam krajem 2019. Primus 2016. bio je pravi plavac mali: mlad, divalj, pomalo zbunjen, luckast… Na pola puta do cilja. Poput maratonke čvrstog tijela s dovoljno snage da se nasmiješi publici uza stazu, ali daleko od trenutka kad će prsima prekinuti traku na cilju. Prekrasno je mirisao, nije se mogla pogriješiti sorta. U zrelom tamnom voću dominirala je šljiva, bilo je mediteranskog bilja i najboljim plavcima primjerenog mirisa kamena iz mora obraslog travom. Okus je bio mineralan, po tome i svjež, no tanini su se još jako osjećali. Prešao je pola puta pa se osjetilo da mu nije lako. Dvije-tri godine trebalo mu je da postane ozbiljno vino, prvakinja koja se odmorila nakon utrke pa ponosno primila kolajnu. Tribidrag Rizman bio je godinu mlađi, ali sasvim spreman pružiti užitak svim osjetilima. Odbojkašica, mekšeg tijela nego što imaju maratonke, s lijepim oblinama. I tu je bilo šljiva, zrelih i suhih, osjećala su se i suhe smokve, a sve je zaokružila naznaka čokolade koju je dobio ležanjem u očigledno vrhunskim drvenim bačvama. Prekrasan je bio i kao da je govorio kako će takav ostati još koju godinu. Znam da su i odbojkašice premorene nakon teške utakmice, no na njima se to toliko ne vidi kao na maratonkama. Djeluju mekše, a toliko je i taj tribidrag u tom trenutku bio nježniji od tog plavca. I za kraj, nemojte me smatrati seksistom zato što vina uspoređujem sa ženama. Ljubav je ljubav, a ništa i nitko ne zaslužuje više ljubavi od njih.