Hrvatsku vinsku publiku godinama mediji bombardiraju vijestima o medaljama što ih naše vinarije osvajaju na natjecanjima u inozemstvu. Većina ljudi teško da zna dovoljno o protokolima vezanima uz rad tih ocjenjivanja pa je vrijeme da se malo rasvijetle ta vrednovanja i široj javnosti prikaže kako se, po kojem ključu, dodjeljuju medalje. Uglavnom, da publika koju to zanima dobije čvršću podlogu za promišljanje i iznošenje prema javnosti svojih stavova o tome zašto vinari u tolikom broju hrle sa svojim vinima na tih nekoliko svjetskih vrednovanja, posebice na Decanterovo…
U grupu najznačajnijih svjetskih vrednovanja vina (concours, concorso, competizione, competition, Bewertung…) ušao sam profesionalno već odavno, prije toliko dugo vremena da ne pamtim koja je to bila godina. Organizatorima značajnijih ocjenjivanja odgovaralo je to da u svoje žirije pozovu i neke utjecajne inozemce, i najvjerojatnije se tu šire otvorio i nekim mojim kolegama novinarima i meni put prema vrednovanjima vina i izvan granica vlastite države. Moj debut kao ocjenjivača vina na svjetski značajnom vrednovanju bio je na Concoursu Mondial de Bruxelles u glavnom belgijskom gradu još u prošlom stoljeću. Iz Hrvatske pozvani smo bili kolega iz Večernjeg lista Vitomir Andrić i ja. Od tada smo obojica redovito svake godine odlazili na CMB i obišli smo mnoge zemlje npr. Portugal, Luxembourg, Španjolsku, Češku, Slovačku Bugarsku,… pa i Čile. Sudjelovanje je prije koju godinu prekinuo covid.
U međuvremenu sve je jaču pažnju u svijetu počelo privlačiti još jedno ocjenjivanje, tada na jako dobrom putu da i ono postane (i postalo je!) jednime od najcjenjenih i najvećih na našem planetu, riječ je o – Mundus Viniju u Neustadtu u glssovitom vinorodnom području Palatinatu (Pfalz) u Njemačkoj. Češći susreti i s mojim imenom na popisu degustatora na CMB utjecali su na to da me pozovu i u Njemačku. Tamo sam odlazio barem 15 godina zaredom.
Što se tiče Decantera, na DWWA sam bio pozvan neke daleke godine nedugo nakon što je međunarodni festival vina i kulinarike Zagreb Vino.com novo utočište našao u elitnom zagrebačkom hotelu Esplanade. Oni pomno prate zbivanja na globalnoj vinskoj sceni pa su poslali svoje predstavnike kako bi popularizirali ocjenjivanje i na ovdašnjoj vinskoj sceni pronašli moguće nove članove svog žirija.
Prisjećam se simpatične Veronique de Freitas koja se kao predstavnica DWWA sastala s našim znanim sommelierom Marijom Meštrovićem i samnom i pozvala nas u London. Mario je prihvatio i još ocjenjuje na DWWA, ja sam poziv odbio iz obiteljskih razloga.
Sudjelovao sam, inače, još i na vrednovanjima Concours Mondial de Sauvignon, pa na ocjenjivanjima Emozioni dal Mondo: Merlot e Cabernet insieme u Bergamu, na Vinu Ljubljana u okviru nekadašnjeg snažnog sajma vina na Razstavišču u glavnom gradu Dežele, zatim odlazio sam i na Vino Slovenija u Gornjoj Radgoni, na međunarodno specijalizirano ocjenjivanje frankovki u Sevnici, pa na ocjenjivanjima vina Panon bor (Panonska vina) i Portugieser du Monde Pečuhu i u Vilanju, u Hrvatskoj pak više puta bio sam na Svijetu graševine u Kutjevu, porečkoj Vinistri, Dubrovnik Festiwineu…
Dodao bih ovime i veliko međunarodno ocjenjivanje vina održano u organizaciji Hrvatske gospodarske komore u zagrebačkom hotelu Esplanade a uz premještaj festivala Zagreb Vino.com u Esplanadu. Kao glavni urednik časopisa Svijet u čaši incirao sam ocjenjivanja za Potrošački putokaz revije, prije koju godinu to je ocjenjivanje, nastavljeno u organizaciji novinarskog vinskog trija Vito Andrić (Večernji list), Ivo Kozarčanin (24sata) i Željko Suhadolnik (Svijet u čaši), pretvoreno u vrednovanje Vinske zvijezde…
Dakle, imam nešto saznanja i iskustva glede vrednovanja vina i s područja funkcioniranja (i tih) visokocijenjenih natjecateljskih institucija, ne samo kao degustator nego i vezano uz početne korake nužne za realizaciju događanja, konkretno po pitanjima skupljanja uzoraka od vinara, formiranja redoslijeda uzoraka, primjeni listića za ocjenjivanje…
Nekad davno na gotovo svim ocjenjivanjima vina rabili su se, logično, listići bazirani na elementima kako ih je na temelju sugestija svoje strukovne i specijalizirane ekipe odredio OIV (Organisation Internationale de la vigne et du vin) kao vrhovno svjetsko tijelo po pitanju Bakhova nektara u svim bitnim aspektima.
Najveća/najutjecajnija svjetska ocjenjivanja dugo su gradila svoja carstva dok nisu po broju svake godine prijavljenih/zaprimljenih uzoraka vina za ocjenjivanje, država iz kojih uzorci stižu, ocjenjivača s područja enologije, sommelijerstva, publicistike, vinske trgovine, postala to što su danas – goleme poslovne institucije. Razvoj su gradila vrlo pametno, temeljito i dobro organizirano, s jedne strane okrenuta proizvođačima/ponuđačima vina, s druge strane usko povezana s trgovačkim i ugostiteljskim sektorom, preko različitih svojih tiskanih izdanja okrenuta široj publici, potencijalnim potrošačima kao posebnom dijelu općeg tržišta.
DWWA ima sjajno zaleđe u reviji Decanter koja je znana i čitana po cijelome svijetu. Mundus Vini pak izdaje desetak različitih revija vezanih uz vino, pivo, gastronomiju, vinogradarstvo i vinarstvo i turizam: Der Deutsche Weinbau, Weinwirtschaft, Getränke Zeitung, Meiningers Sommelier, Meiningers Weinwelt, Meininger’s International, Fizzz, Mixology, Eurodecor, Sonderhefte… U prvom desetljeću ovog stoljeća krenuli su s 3579 uzorka, a već 2014. bilo ih je 7304. Concours Mondial u medijskom se smislu oslanja se na svoj očito učinkoviti Vinopress. To se natjecanje seli po svijetu, a, podsjetimo, ove je godine bilo u Poreču.
Odmah na početku mojega sudjelovanja kao vinskog suca na većim međunarodnim ocjenjivanjima vina spazio sam da organizatori ističu kako se uzorci ocjenjuju uz pomoć listića s formatom što ga je blagoslovio i preporučio OIV. No kako su godine prolazile, sve više mi se činilo da je taj listić pregazilo vrijeme i da ga, radi dobivanja adekvatne finalne ocjene o vinu, treba barem malo modernizirati. Konkretno, previše se bodova dodjeljuje boji i bistroći te jačini mirisa i okusa, umjesto da se danas jaki naglasak stavi na rubrike iskrenost i kakvoća.
Na spomenutim ocjenjivanjima na kojima sam sudjelovao rabilo se vrednovanje na bazi 100 bodova, međutim na nekim drugima koristila se odavna osmišljena skala do 20 bodova. Za širu publiku koja logično uglavnom i nije znala kako točno prevesti skalu od 20 bodova u skalu od 100 bodova to je dakako malo zbunjujuće. Smisao ocjenjivanja vina nije da na bilo koji način zbunjuje potrošača, nego da istakne i široj javnosti istakne najbolje ocijenjene uzorke kao uvjerljivi putokaz potrošaču kad bira etiketu što će je kupiti.
Zbunjuju i različiti pragovi bodova što ih na nekim ocjenjivanjima valja dosegnuti za pojedinu medalju. Concours Mondial de Bruxelles ima svoje pragove, Mundus Vini svoje ali razlike nisu prevelike pa time, hajde, i ne previše zabrinjavajuće, međutim sasvim drukčija stvar je s DWWA. Konkretno, eto, vino koje na Mundus Viniju osvoji 90 i više bodova i dobiva pravo na zlatnu medalju, na DWWA je srebrno. Tamo se prag za zlato otvara s 95 bodova, a platinu dobiva vino s najmanje 97. Stručna komisija još jednom kuša sve Platine i među njima bira vino što će dobiti najveće priznanje – Best in Show!
Istodobno, na nekim međunarodnim, međutim ne toliko razvikanim ocjenjivanjima, pragovi su preniski. za platinu ili veliko zlato treba 90 od 100 bodova, za zlato 85, a srebro 80.
Koliko je sve to korektno prema potrošaču? Platina, zlato i srebro smatraju se u svijetu plemenitim metalima, svaki sa svojim specifičnim i prepoznatljivim sjajem. Upravo u tome dijelu činilo mi se najoportunijime da se umiješa OIV kao krovna svjetska vinska organizacija, i da ona dade pravorijek, poradi na određenom ujednačavanju.
Uz Decanterovo ocjenjivanje vina i odlučivanje o tome kome dodijeliti medalju vezana je i cijena vina u maloprodaji, a ne bi trebala/smjela biti.
Na Mundus Viniju ne govori se o cijeni, ali se organizator pobrinuo da potrošači elegantno saznaju i taj podatak: na sajmu ProWein u Düsseldorfu Mundus vini ima gotovo cijeli paviljon za u prezentacije vrijednih vina. Uz fotku butelje postavljene su postavljene pločice s prikazom vina na grafikonu i s dodatnim pločicama iz kojih je moguće pročitati opis uzorka, osvojenima bodovima i medalji te maloprodajnoj cijeni. Tu je i komentar stručnjaka o tome u kojoj mjeri je važeća maloprodajna cijena butelje u skladu s osvojenom medaljom.
Što se bodovnih pragova za medalje tiče, osobno sam malo skloniji onima što ga koristi Mundus Vini nego onome od Decantera. Zacijelo će biti primjedbi da je DWWA podizanjem pragova za medalje za cijelu jednu kategoriju htio pokazati kako je tu ocjenjivanje kvalitetnije i strožije. Mislim da na to imam prikladan odgovor. Imao sam prilike na raznim DWWA prezentacijama ili pak na vinskim festivalima kušati razna zlatom okićena vina i složio bih se da neki kušani zlatom ovjenčani uzorci vrte oko zlata, ali ipak NE baš i zlata u kontekstu opisanog aktualnog DWWA-standarda.
U dosta navrata me obuzela pomisao kako će se, ako i ostala ocjenjivanja preuzmu DWWA-pragove od 95-96 od 100 za zlato, ubrzo pokazati potreba da se sadašnja široko prihvćena skala od 100 bodova – podigne na, recimo, 110 bodova…
Potpuno razumijem da su organizatori vinskih ocjenjivanja i biznismeni i da oni, kao vlasnici i izdavači eno&gastro revijal nastoje privući više pažnje proizvođača vina i uvjeriti ih da prijave uzorke na ocjenjivanja. S druge strane, nastoji se kroz časopise privući i sve više pažnje šire publike-potrošača vina i ljubitelja fine papice i kapljice, i to im očito i uspijeva. Ne čini mi se baš da bi im se, nužno, kao neka šteta dogodilo nešto u dohodovnom smislu kad bi se s Mundusom i CMB-om (makar je to konkurencija) dogovorili i uskladili u tim izlaznim rezultatima, tako da potrošači ne ostaju zbunjenima.
S eventualno manjim izmjenama u rubrikama i raspodjeli bodova po tim rubrikama kao dijelovima ocjenjivačkog listića kao i s usklađenjem bodovnih pragova za medalje moglo bi se postići to da medalje na tih nekoliko najvažnijih globalnih ocjenjivanja budu doista uvijek svaka, kao i plemeniti metali naziv kojih nose, sa svojim jedinstvenima bojom i sjajem!
Degustatori su različitih dobi i različitih sposobnosti održavanja maksimalne koncentracije kroz neko duže vrijeme, a, naglasio bih, u ocjenjivanju se pažnja sve jače pridaje ne tek tome je li uzorak enološki besprijekoran (čist) ili ima možda kakvu enološku manu, nego sve jače tome koliko se uzorak ističe po izvornosti, karakteru, kompleksnosti…
Nekad se degustatoru učini da vino, makar odmah okvalificirano kao dobro i interesantno, može uz još malo ležanja u čaši i dužeg dodira sa zrakom pokazati i znatno više od onog prvog dojma, pa ga ocjenjivač i ostavi da malo počine u jednoj od obično četiri ili pet službenih degustacijskih čaša koliko ih ima na raspolaganju, ali onda se dogodi da, kako ne bi bilo kašnjenja u radnom vremenu, sommelier-posluživač ubrzano dolazi s novim uzorcima da napuni čaše, pa se onaj poneki za još jedno kušanje ostavljeni uzorak u čaši mora, da se oslobodi prostor za novi, na žalost proliti i on možda kasnije i ne završi s (tako dobrom) ocjenom što je zaista zavrjeđuje…
