Doajen hrvatskog vinskog novinarstva i dobri duh našeg vinarstva žalostan je zbog toga što svijet malo zna o našim vinima. Godinama predlaže da učimo od uspješnih ‘susjeda’ kako to promijeniti, ali malo ga tko čuje. Ako su i čuli što kaže Suhi, prave se gluhi 

Službeni podaci Agencije za plaćanje u poljoprivredi pokazuju da se ponovno smanjila površina površina pod vinovom lozom. Prema Vinogradarskom registru smo  posljednjeg dana prošle godine imali 88,812.063 trsa posađena na 17.600,56 hektara, pet stotina i nešto “sitno” manje nego na kraju 2021.

Ponavlja se to iz godine u godinu. Imali smo i 526 hektara vinograda više tog 31. prosinca 2021. nego godinu dana prije. S obzirom da je hektar 100 puta 100 metara, svake godine redovito gubimo vinogradarsku površinu veću od 1000 nogometnih igrališta.

Bio bih neiskren i nepošten ako ne bih priznao da obožavam chardonnay, rajnski rizling, crni pinot, syrah, cabernet sauvignon. Još bih neiskreniji bio ako ne bih istaknuo da sam višestruko sretniji kad u istom kvalitativnom rangu naiđem na vino od sorte s našeg panonsko-jadranskog prostora. Kako li smo samo bili ponosni kad je krenula priča o crljenku, pribidragu, tribidragu, kratošiji odnosno, zahvaljujući uzgoju i u Kaliforniji te na talijanskome jugu, svjetski famoznom zinfandelu ili Primitivu. Razveselila nas je i tvrdnja da je plavac mali njegov potomak.

Proizvelo se u međuvremenu više odličnih crljenaka ili tribidraga, a i plavaca, posebice na Hvaru i Pelješcu pa i na Braču, ali to nas nije vinski istaknuo i na globalnoj razini. Zato moram žalosno istaknuti kako se ni približno ne možemo usporediti s onime što su Talijani, na primjer, glede afirmacije u svjetskim razmjerima postigli sa svojim sortama nebbiolo kroz vina Barolo i Barbaresco, pa sangioveseom kroz Brunello i Chianti Classico, a Austrijanci sa veltlincem zelenim u Donjoj Austriji i frankovkom u Burgenlandu, regiji koju mi nazivamo Gradišće…

Zakazali smo zbog neodgovarajuće organizacije branše. Ne samo s aspekta mogućeg kvalitetnog plasmana našeg vina, nego i zato što nismo ostvarili visoke ambicije u enogastronomiji i turizmu. Nismo se odlučili na nužnu stvarnu i efikasnu, nekad bismo rekli cehovsku, složnost po vinogradarskim područjima. Nismo se ujedinjavali na prikladnoj zaštiti vina i promidžbi naših užih specifičnih područja, a nismo se ni trudili kako treba, službeno dokumentirano i zakonski obvezujuće klasificirati posebne najviše vrijedne pozicije i isticati domaće sorte na njima.

Grupa profesora sa Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta okupljena oko prof. dr. Nikole Miroševića predlagala da se i u Hrvatskoj poradi na formiranju službenih proglašenja “grand cru” i “1er cru” položaja, ali priča se u nas najviše vrti(la) općenito oko postojanja i raširenosti graševine na sjeveru zemlje, malvazije u Istri i plavca malog na jugu Dalmacije.

Mala smo zemlja velikih mogućnosti ali, ponovno upozoravam, s neadekvatno organiziranom vinskom branšom. Nikako da u smislu maksimalne promidžbe naših vrijednosti i plasmana specifičnih proizvoda tipičnih za uži teritorij, kao i kompleksnog afirmiranja teritorija kroz turizam, prihvatimo ono što u mnogim zemljama poslovno funkcionira vrlo učinkovito!

Rado se hvalimo potencijalima u vinogradarstvu i vinarstvu te kakvoćom vina koja
ostvarujemo. Za njih, eto, dobivamo i brojne pohvale, priznanja i izvana. Međutim, u globalnom vinskom sektoru ne predstavljamo onoliko koliko bismo mogli zato što smo daleko od poslovnog promišljanja i organiziranosti vinske branše kakvi postoje u zemljama koje i te kako predstavljaju nešto na svjetskom tržištu. A riječ je o Italiji, Francuskoj, Austriji, Njemačkoj…, koje su nam gotovo susjedi.

Ne trebamo izmišljati toplu vodu. Dovoljno je kopirati nešto što u vinskom smislu na Apeninskom poluotoku susrećemo kroz vinske konzorcije po različitim vinogradarskim regijama odnosno užim vinogorjima, a u Francuskoj kroz međuprofesionalne urede za vina. Cilj im je da se na temelju najboljega što za uzgoj grožđa i produkciju originalnih vina u nekom kraju pruža priroda i najboljega iz lokalne enogastro tradicije kroz suradnju vinogradarsko-vinarske struke s vinogradarima i vinarima postigne pozitivan osebujan maksimum kao temelj uspješnog marketinga na planetarnoj razini.

Naše udruge vinogradara i vinara po svemu su daleko od onoga što zagovaram kao dobre primjere. Jedina ozbiljnija je Vinistra, koja okuplja i proizvođače maslinovoga ulja, ali u poslovnom segmentu može još puno toga usvojiti od talijanskih konzorcija i francuskih međuprofesionalnih ureda čiji koncepty, u relativno novije vrijeme, uspješno kopiraju Nijemci i Austrijanci.

Kako efikasno približiti i realizirati spomenute talijanske i francuske modele našoj vinskoj branši? Možda, barem za početak, pokušati i s nekom kvalitetnom suradnjom upravo s pripadnicima dosta jake talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj…