Piše: Krešimir Kožić, Vinski klub
Uvijek sam se pitao zašto hrvatski ljubitelji vina uglavnom ne vole riesling. Kao primjer mogu navesti jednu obiteljsku prijateljicu koja voli piti vino i omiljena sorta joj je sauvignon blanc ali kada je u pitanju riesling kaže: ‘Joj ne!’.
Zašto je tako i koji su razlozi da riesling lokalno u Hrvatskoj ima relativno slabu prođu? Njih je više i malo ćemo se time pozabaviti.
Prvo ćemo se osvrnuti na ime koje kod nas ima neprimjeren sinonim ‘rajnski’, a koje vuče još iz doba bivše Jugoslavije. Naime, postojala su, a postoje i danas, vina kao što su ‘laški rizling” i ‘talijanski rizling’, a zapravo dolaze od nama dobro poznate i drage lokalne sorte – graševine. No, vina pod nazivima ‘laški’ i ‘talijanski’ bi trebali izbjegavati iako su još uvijek ukorijenjena u Hrvatskom Zagorju uz slovensku granicu (čitaj: nepitki kiseliši). To ne znači da bi trebalo izbjegavati graševinu. Naprotiv! Veliki sam ljubitelj graševine.
Riesling je ne samo po mojem subjektivnom stavu jedna od najvećih, ako ne i najveća, bijela sorta na svijetu. Ne tepaju joj bez razloga da je ‘kralj vinograda’. On je vrlo elastičan i može dati od ekstremno suhog pjenušca do ledenog vina te kao takav se ubraja u vrlo usku skupinu sorti koje imaju te osobine. On je ćudljiv u vinogradu i traži veliku pažnju uz vinara koji zna što radi u podrumu. Ako se svi gore navedeni postulati poklope, rezultat je istinski veliko vino.
No, je li to vino ‘veliko’ samo za usku skupinu vinskih profesionalaca, ‘geekova’ i sličnih ljubitelja vina ili je u pitanju tzv. nišno vino koje će se zaista svidjeti samo određenim skupinama? Odgovor nije jednostavan i on iziskuje određeni pogled ne samo na hrvatski nego i generalni vinski mentalitet publike koja povremeno pije vino. Jednostavno, visoko pitko, glatko klizi, brzo traži novi gutljaj, nije kiselo itd. Sve su to osobine najprodavanijih vina u većini hrvatskih vinoteka i supermarketa. Tu nam niti ne pomaže činjenica da je većina najpopularnijih hrvatskih autohtonih sorti potpuno suprotna rieslingu u svojim organoleptičkim svojstvima ili okusu.
Dobar suhi riesling je uvijek pomalo komplicirano vino koje traži kako dodatnu pažnju kušača tako i u većini slučajeva hranu kao pratnju. Neosporno je lakše piti nisko kiselo vino u baru nego riesling, barem za generalnu publiku. Neki od kompetentnih hrvatskih sommeliera mi kažu da je polusuhi ili poluslatki riesling kategorija koja se najlakše prezentira publici i kojeg publika najlakše prihvaća. Zanimljivo je da žene puno lakše prihvaćaju riesling u ovim kategorijama nego muškarci.
Zašto onda riesling u Hrvatskoj ima tu negativnu konotaciju? Kao prvo to je njegov aromatski spektar koji je uvijek kompleksan. Rieslinzi visokih kategorija se uvijek sporo otvaraju i imaju vrlo kompleksan ‘nos’ koji katkad je naprosto previše za prosječnog ljubitelja vina. Posebno su problematične petrolejsko kerozinske note koje riesling katkad razvija s vremenom odležavanja u boci. Naprosto većina publike te note ne prihvaća. Nakon toga tu je velik spektar okusa koje vrhunski riesling razvija u ustima uz prateću uvijek visoku kiselinu. Nekima je ta kiselina uvijek previše. Vrhunski riesling se uvijek sporo pije, traži pažnju, s vremenom se mijenja u čaši i nije nužno vino za ekstra butelju ili dvije. Odličan je pratitelj hrane. Ovisno o kategoriji rieslinga, može pratiti vrlo jednostavna jela pa sve do jela visoke kuhinje. Riesling je vrlo popularan u restoranima s Michelin zvjezdicama duž cijelog svijeta.
Sada ćemo malo o samim stilovima, zemljama i regijama rieslinga.
Austrija
Riesling je u ovoj zemlji uvijek suh, nešto višeg alkohola kao i tijela te ima prilično jedinstven aromatski spektar s naglaskom na zrelije bijelo i žuto voće uz uvijek prisutne herbalne note. Najpoznatije regije su Wachau, Kremstal, Kamptal, Traisental. Najpoznatije vino je FX Pichler Riesling Unendlich.
Njemačka
Najvažnija zemlja rieslinga gdje se proizvode sve kategorije koje smo naveli na početku članka. Najpoznatije regije su Mosel (Saar i Ruwer), Nahe, Rheingau, Rheinhessen, Pfalz i Franken. Specifikum Njemačke su kategorije Feinherb (po hrvatskoj legislativi polusuho) i Kabinett (od polusuhog do poluslatkog). Njemački suhi rieslnig je uvijek srednjeg tijela s umjerenijim voćnim notama i izraženijim terroirskim obilježjima. Najpoznatija vina su Egon Müller Riesling Scharzhofberger Kabinett, Keller Riesling G-Max.
Francuska
Riesling je ovdje prisutan u regiji Alsace u kojoj se može generalno podijeliti na dvije kategorije. Jednu čine tzv. ‘katolička’ vina, a drugu ‘protestantska’. U čemu je stvar? ‘Katolička’ su ona vina koja sadrže izraženiju količinu neprovrelog šećera, a ‘protestantska’ su uvijek brutalno suha. Bez obzira na podjelu, alzaški riesling je uvijek nešto alkoholniji, većeg tijela od njemačkog i po tome usporediv s austrijskima. U alzaškm riesligzima će se najlakše osjetiti nakon određenog vremena odležavanja upravo petrolejsko kerozinske note koje hrvatska publika teško prihvaća. Zadnjih 15-tak godina pojavila su se vina iz treće kategorije koja su zapravo zlatna sredina između dvije navedene. Najbolja vina su Trimbach Riesling Clos Saint Hune i Zind Humbrecht Riesling Rangen de Thann Clos Saint Urbain Grand Cru.
U ostatku Europe odličan riesling može se pronaći u Švicarskoj i Italiji – regija Alto Adige. Novi svijet daje odlične rieslinge u Australiji, Novom Zelandu i SAD-u.
Nadam se da će ovaj članak barem malo potaknuti lokalne ljubitelje vina da ponovo daju vrhunskom rieslingu priliku u svojoj čaši. Ako se sve kockice poslože, čeka ih nezaboravno iskustvo.
