Prije pet godina nismo znali što će biti s nama. Evo pjenušavog prikaza tadašnjih vinskih prilika i neprilika objavljenog u ožujku 2020. godine i svojevrsnog upozorenja da se ne uzdižemo previše.
Za jedan časak radosti tisuću dana žalosti. Na kletvu me ovih dana podsjeća taj prekrasan stih zato što sam između 8. veljače i 7. ožujka imao puno časaka vinskih radosti i samo se mogu nadati da me za svaki od njih neće dočekati tisuću dana žalosti. Tko me imalo poznaje, zna i koliko volim pjenušava vina.
Nekad je dobro pamtiti, nekad…
Toliko da pamtim dane u kojima sam u njima uživao pa nije bio problem pronaći i točne datume. Sve je počelo u subotu, 8. veljače. U stvari dan prije. Nazvao me Dominik Jagunić iz izvrsne plešivičke obiteljske vinarije i rekao kako su mu se za sutra najavili gosti koje poznajem pa bi mu bilo drago da i ja dođem.
Poziv je “obećavao” lijepo druženje uz fina vina, a tako je i bilo. Uživali smo u još tad novom pjenušcu kuće, odličnom odležanom Blanc de Blancsu od, naravno, chardonnaya, dobro poznatom Three Starsu od grožđa iz tri vinograda, mirnim vinima, finoj domaćoj hrani…
Šuljanje virusa Europom
Korona virus još se samo šuljao Europom, a Europa je, barem njezin vinski vrh, tjedan dana poslije došla u Zagreb. Dino Kušen organizirao je Acrobat Portfolio Tasting na kojemu sam, moram priznati, željno očekivao kultne šampanjce Selosse.
Nije ih bilo, no nije bilo ni loše uz poznatu paletu Billecard Salmona te meni prekrasnu novost, kuću Trudon u čijim šampanjcima dominira mlinarski pinot, a bijeli Monochrome i ružičasti Rosephile su 100 posto od te crne sorte. Rosephile je mješavina bijelog i crnog (devet posto) vina od pinota meuniera. Bazni Emblematis je bijeli šampanjac od dvije crne sorte, u njemu je i 20 posto crnog pinota.
Prosecco može biti i dobar
Tri dana potom počelo je ocjenjivanje Mundus Vini u Neustadtu an der Wein Strasse, po broju uzoraka među najvećima na svijetu. Redovito me tamo dočekaju grupe prosecca, kao da znaju koliko me ta u pravilu beskarakterna masovna talijanska pjenušava vina ne zanimaju.
Ove godine su mi, čini se, uzorke probrali među onih dva-tri posto jako dobrih pjenušaca pa sam gotovo šakom i kapom dijelio 90 i više bodova. I ne samo ja, naravno. Kolege ocjenjivači iz Kine nisu došli pa se već moglo naslutiti kako je priča o virusu ozbiljnija nego što smo mislili.
Tri Ruinarta pa magnum Taittingera
Povratak u Hrvatsku proslavili smo ponovno Jagunićevim bijelim od bijeloga (nije riječ o onome…), a potom je došao dan koji se može mjeriti samo s provedenima u Champagnei. Tri šampanjca Ruinart, riječ je o najstarijoj aktivnoj kući koja neprekidno radi od 1729., bila su rani ručak, a večeru, škampe na buzaru, popratio je magnum, boca od litre i pol njihova susjeda u Reimsu Taittingera.
Tri dana poslije najbolje hrvatske pjenušce testirali smo na Vinartovu festivalu u Laubi. Plešivičanci su bili pokraj ulaza, dragi Zagorci tik uz njih: Barun, Kolarić, Korak, Tomac, Šember, Kurtalj, Bolfan… Prošli smo ne jednom i ne svaki put tim redom, pa nismo ni stigli puno dalje od tog kuta dvorane.
Kelj s pjenušcem
U srijedu, 11. ožujka, u Kurtaljevoj Vinskoj kleti na Kaptolu kao aperitiv smo popili DRI, čušpajz od kelja i faširane šnicle zalili doista finim Cuvee Prestigeom, a oprostili se bocom Rosea. Dragi Suhi, maznul sam ti fotku za to. Sam sam zaboravio snimiti. Posljednji izlazak prije izolacije bio je u subotu, 14. ožujka.
Na Dolcu smo pronašli gotovo žive srdelice pa naišli na nevjerojatno mirisne jagode zbog kojih smo kupili i izvanredan, tri godine odležan Korakov Rose Brut Nature pjenušac. Zalihe se od tada stanjuju. Većina trgovaca u Zagrebu dostavlja vina, šteta što svi ne prihvaćaju kartice, a i vinari poput Kabole iz Momjana voze ih u kuću. Mi smo se spustili na zemlju i biramo pogledom u novčanik, ne više srcem, ali ne odustajemo. Dobra vina ne moraju biti (pre)skupa, a uz čašu i pravo društvo i teški trenuci lakše se prebrode.
Naslovna fotografija: Daniel Schludi on Unsplash
29.03.2025.
