Piše: Krešimir Kožić, Vinski klub
Ako se barem malo ozbiljnije bavite vinom, teško da ste zaobišli pojam „prirodnih vina“ (natural wines). No pitanje je – znamo li zapravo o čemu govorimo ili samo ponavljamo trend?
Prvi problem kreće već od samog naziva. „Prirodno vino“ zvuči kao nešto što se samo od sebe dogodi u bačvi, bez ljudske ruke. To je, naravno, potpuna besmislica. Vino je civilizacijski proizvod, rezultat znanja, iskustva i odluka – dakle, svega onoga što je suprotno pukoj „prirodnosti“. Da idemo do kraja, jedino istinski prirodno vino bilo bi ono koje nastane bez vinara. Takvo, srećom ili nažalost, ne postoji.
A definicija? Ne postoji ni ona. Nigdje u svijetu ne postoji jasna i službena legislativa o prirodnim vinima. Pa tako u isti koš trpamo sve – od vrhunskih maceriranih bijelih vina do mutnih, oksidiranih i često problematičnih proizvoda bez osnovne enološke discipline. Narančasta vina, nefiltrirana vina, vina bez dodanog SO2, biodinamika, spontana fermentacija – sve stane pod istu etiketu „prirodno“. To je otprilike kao da pod isti pojam stavimo i vrhunsko kulinarstvo i nedopečeno jelo.
A okus? Tu stvari postaju još zanimljivije. Prirodna vina mogu biti briljantna – čista, kompleksna, duboka. No jednako tako mogu podsjećati na kiselo craft pivo, kombuchu ili nešto što biste prije očekivali u laboratoriju nego u vinskoj čaši. Često dominiraju arome kvasaca, fermentacije, jogurta, čajeva, pa čak i oksidacije ili „umora“. Voće je nerijetko u drugom planu.
Zagovornici će reći da je to autentičnost, a skeptici da je to greška.
U pravilu, prirodna vina imaju više kiseline i nešto niži alkohol, što im daje stabilnost, ali ne nužno i pitkost. Jedna od najupornijih zabluda jest da su takva vina zdravija. Nisu. Alkohol je alkohol, bez obzira na ideološki okvir. Ako vam netko tvrdi da je popio nekoliko boca prirodnog vina i probudio se svjež kao rosa ili ne govori cijelu istinu ili je rijedak medicinski fenomen.
Često se kao argument spominje izostanak sumpora (SO2). No istina je jednostavna – vino bez SO2 ne postoji. To je prirodni nusprodukt fermentacije. Sve ostalo je marketing ili nerazumijevanje procesa.
Pa treba li piti prirodna vina? Svakako da, ali s oprezom i bez iluzija.
Po mom iskustvu, otprilike 75% svega što se danas naziva prirodnim vinom jednostavno ne prolazi osnovni kriterij kvalitete. U preostalih 25% se kriju neka zaista uzbudljiva, autentična i velika vina. Problem je što često morate proći kroz mnogo prosjeka i grešaka da biste do njih došli.
Još je veći problem kada vino prestane biti tema, a zamijeni ga ideologija. U trenutku kada izbor vina postane politička ili svjetonazorska deklaracija, izgubili smo bit. Vino nije identitetski manifest, vino je užitak.
Nedavno mi je jedan ugledni domaći „prirodni“ vinar rekao da pije isključivo prirodna vina. Isključivo. Moj odgovor? Njegov gubitak. Svjesno odricanje od ogromnog dijela vinskog svijeta teško je nazvati otvorenošću.
Pijenje vina nije test izdržljivosti. Ako vam netko opisuje vino riječima „teško je, kiselo, hlapivo, ali se uz napor može piti“ postavite si jednostavno pitanje: zašto bih to radio?
I da budemo jasni, prirodno vino može biti fantastično. Kada uspije, to je jedna od najuzbudljivijih vinskih kategorija danas. To su vina s autorstvom, stavom i karakterom. Ali nisu sva takva, daleko od toga.
Zato savjet nije „vjerujte etiketi“, nego kušajte, uspoređujte i razmišljajte.
Umjesto etiketa, izdvojit ću nekoliko vinara koji u ovom izričaju (po mom sudu) rade ozbiljan posao:
- Alonso & Pedrajo
- Frank Cornelisen
- Edi Keber
- Marcel Deiss
- Clau de Nell
Zaključak? Uđite u svijet prirodnih vina otvorenih očiju, možda ćete pronaći nešto fascinantno, a možda ćemo se zajedno zapitati je li car ipak malo gol?
