Piše: Krešimir Kožić, Vinski klub
Negdje u ranu jesen prošle godine organizirao sam slijepo kušanje velikih crnih vina. Među šest boca našla su se neka od najzvučnijih imena svjetske vinske scene: kalifornijski Inglenook Rubicon 2019, raskošni desnoobalski Troplong Mondot 2018, moćni južnoronski Clos des Papes 2018 i legendarna toskanska Sassicaia 2018. Između tih neprozirnih, dubokih i tamnih giganata stajala su i dva „blijeda crnjaka”: Giacomo Conterno Barolo Francia 2015 i Sottimano Barbaresco Riserva 2016 – vjerojatno moja najdraža vina od autohtone pijemontske sorte nebbiolo.

Reakcije u prostoriji bile su fascinantan sociološko-vinski eksperiment. Nekolicina iskusnijih nepca odmah je prepoznala potpis nebbiola i prepustila se čistom užitku. Drugi su, međutim, sumnjičavo gunđali zbog „tanje” boje i neobičnih aroma koje su podsjećale na katran i suho cvijeće. Najveće iznenađenje uslijedilo je s prvim gutljajem: šokirala ih je snaga moćnih, premda savršeno polimeriziranih i svilenkastih tanina koji su preplavili usta. Ta su dva vina neke prisutne ostavila ravnodušnima, pa čak i razočaranima, dok su druge apsolutno oduševila. No nitko u prostoriji nije mogao osporiti jedno: ova vina posjeduju izniman, beskompromisan karakter.

Tada se ponovno potvrdila moja dugogodišnja pretpostavka – Barolo i Barbaresco doista nisu za svakog vinoljupca. Da bismo razumjeli zašto je tako, moramo se vratiti na brežuljke Pijemonta, ondje gdje je sve počelo.
Magla, brda i rađanje dviju legendi
U sjeverozapadnoj Italiji, u regiji Langhe, vlada nebbiolo. Prema najraširenijem tumačenju, ime je dobio po riječi nebbia (tal. magla), koja u jesen prekriva tamošnje vinograde u vrijeme kasne berbe. Drugo ga tumačenje povezuje s magličastom prevlakom na zrelim bobicama. Upravo iz te magle, strmih brežuljaka i složenog mozaika tala nastaju dvije povijesne apelacije, udaljene tek desetak kilometara, a ipak tako različite.

Barolo je povijesno poznat kao „vino kraljeva i kralj vina”. Njegov se moderni uzlet uobičajeno povezuje s 19. stoljećem, torinskim plemstvom i političarem Camillom Bensom di Cavourom te dolaskom novih enoloških znanja. Prema često ponavljanoj vinskoj predaji, upravo su tada dotad slatkasta i nestabilna vina postupno preobražena u suh, moćan i dugovječan stil kakav danas povezujemo s Barolom. Premda se njegovi položaji geološki znatno razlikuju, vinogradi počivaju na slojevima vapnenca, gline i lapora, a najbolja vina iz te raznolikosti crpe monumentalnu strukturu, čvrste tanine i potencijal starenja koji se mjeri desetljećima.
Barbaresco je, s druge strane, dugo ostajao u sjeni svojega moćnijeg susjeda. Njegov samostalni identitet počinje se jasnije oblikovati 1894. godine zahvaljujući Domiziju Cavazzi, direktoru lokalne enološke škole, dok mu je globalnu slavu u 20. stoljeću donijela vizionarska obitelj Gaja. Niža nadmorska visina, blizina rijeke Tanaro i nešto toplija mikroklima u pravilu omogućuju ranije dozrijevanje nebbiola. Premda se razlike među pojedinim položajima ne mogu svesti na jednostavnu formulu, Barbaresco češće pokazuje profinjeniju teksturu tanina i raniju pristupačnost, a Barolo snažniju strukturu i strožu dugovječnost. Ako je Barolo kralj, Barbaresco je bez sumnje kraljica Pijemonta.

Pijemontske ikone koje morate kušati (i zašto ne morate bankrotirati)
Ako želite istražiti ovu regiju i sami testirati svoje nepce, najbolje je krenuti od vinarija koje svaka na svoj način balansiraju između tradicije i suvremene preciznosti. Velika je zabluda da Pijemont traži isključivo dubok džep. Kultna imena poput Gaje ili Bartola Mascarella s razlogom postižu visoke cijene, ali prava magija Langhea često se krije i na obiteljskim imanjima koja nude iznimnu vrijednost. Naravno, „pristupačno” je u svijetu Barola i Barbaresca relativan pojam: neke su preporuke u nastavku referentne ikone, a druge uvjerljiv ulaz u vrhunsku ligu bez potpunog financijskog sloma.
Evo mojih osobnih favorita koje svakako morate istražiti:
- Giacomo Conterno: apsolutni bastion i živi spomenik tradicije. Barolo s položaja Francia predstavlja beskompromisan vrhunac onoga što nebbiolo može ponuditi – dubinu, strogoću, intelektualnu strukturu i gotovo zastrašujuću dugovječnost. Ovo nije pristupačna početna stanica, nego referentna točka.
- Mario Marengo: vinarija iz La Morre koja radi senzacionalan posao. Njihov Barolo Brunate čista je poezija – vibrantan i elegantan, sa svilenkastim taninima i preciznošću koja fascinira iz berbe u berbu. Odličan izbor za one koji žele razumjeti profinjeniju stranu Barola.
- G. D. Vajra: jedno od najšarmantnijih i najpouzdanijih imena Barola. Pristup je duboko iskren i profinjen, bilo da posegnete za Barolom Albe ili Bricco delle Viole. Vajra je savršen dokaz da vrhunski Barolo može biti cjenovno razumniji, a istodobno slojevit, elegantan i uzbudljiv.
- Sottimano: obiteljska vinarija iz Barbaresca koja sjajno balansira između prirodnih metoda u vinogradu i preciznog rada u podrumu. Njihova vina s pojedinačnih cru položaja, uključujući Riservu s našeg kušanja, pršte energijom, mineralnošću i živom snagom. Za mene su među najboljim dokazima koliko Barbaresco može biti ozbiljan i dugovječan.
- Pelissero: veliko ime apelacije Barbaresco. Vina poput Nubiola ili crua Vanotu modernija su u pristupu, bogata, koncentrirana i strukturirana te pokazuju svu moć i raskoš sorte. Dobar su izbor za one koji u nebbiolu traže puniji, ekspresivniji stil.
- Cà del Baio: prekrasna obiteljska priča koju danas nastavljaju tri sestre. Njihovi Barbaresci s položaja Asili ili Pora nude iskrenu, tradicionalnu eleganciju Pijemonta po cijenama koje će izmamiti osmijeh svakom vinoljupcu. Izvrstan su ulaz u apelaciju bez odricanja od karaktera i autentičnosti.
Veliki paradoks neshvaćenog vina
Zašto su onda, nakon svih ovih hvalospjeva, Barolo i Barbaresco i dalje neshvaćeni među širom publikom? Odgovor leži u vizualnom i strukturnom paradoksu koji lako zbuni moderno nepce naviknuto na brz, neposredan užitak.
Prosječan je konzument naučen da vrhunsko, skupo crno vino mora biti neprozirno, gusto, tamno i bogato bobičastim voćem, poput modernih cabernet sauvignona, syraha ili amaronea. Kada u čašu ulijete Barolo ili Barbaresco, dočeka vas blijedo i prozirno vino, često ciglaste ili narančaste nijanse na rubu. Na prvi pogled neupućeni će ga kušač svrstati među „lagana” vina, možda ga čak i podcijeniti, poistovjećujući njegovu prozirnost s jednostavnošću.
A onda slijedi senzorni šok.
Već na nosu nema slatkog džema od kupina, nego se otvaraju kompleksne, tercijarne, katkad gotovo asketske arome suhe ruže, šumskog tla, tartufa i kože, uz onaj famozni, intrigantni miris katrana – tar and roses. Kada ga napokon kušate, umjesto očekivane mekoće dočeka vas kiselina koja podiže rubove usana i tanini koji trenutačno isušuju desni. Nebbiolo posjeduje monumentalnu strukturu skrivenu iza nježnog, svijetlog izgleda.
Da biste voljeli Barolo i Barbaresco, morate odbaciti potragu za komercijalnim, slatkim voćnim užitkom. Ova vina ne podilaze nikome. Traže vrijeme – u podrumu, dekanteru i čaši – te pravi gastronomski kontekst: masniji komad mesa, bogat rižoto ili tjesteninu s bijelim tartufom, jela koja mogu pratiti njihovu kiselinu i ukrotiti čvrste tanine.
Zato ih morate probati. Ne da biste uz neobavezan razgovor popili tek „ugodno” vino, nego da biste doživjeli njegovu intelektualnu dubinu i beskompromisan karakter. Barolo i Barbaresco lekcije su iz strpljenja i dokaz da najveća elegancija katkad dolazi odjevena u najmoćniji oklop. Kad jednom dešifrirate taj kod, povratka na staro više nema.




