Piše: Krešimir Kožić, Vinski klub
Graševina je najvažnija bijela sorta u Hrvatskoj. Po mojem sudu, ona je i jedna od najboljih sorti koje danas smatramo dijelom hrvatskog vinskog identiteta. Malo koja hrvatska sorta toliko dominira vinogradima, a istodobno izaziva toliko podcjenjivanja kao graševina. Upravo zato njezina priča podsjeća na neobičan spoj kraljice i Pepeljuge.
Naime, graševina je internacionalna sorta koja se uglavnom uzgaja u Austriji, Češkoj, Mađarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Rumunjskoj i Italiji.
Većinom su to zemlje s podunavskog bazena u kojem ona daje najbolje rezultate. Imena pod kojima je na tržištu su welschriesling, riesling Italico, laški rizling, olasrizling, grašac i naravno graševina.
U našoj zemlji to je uvjerljivo najzastupljenija bijela sorta te zauzima vrlo značajan udio ukupnih vinogradarskih površina. Premda je neupitno naša, a navedene zemlje u kojima se još uzgaja nemaju jačih argumenata, još uvijek nije proglašena hrvatskom autohtonom sortom.
Iako je lokalno popularna, graševina kod većine vinskih profesionalaca, entuzijasta i potrošača nema zasluženi status.
Što je tome uzrok?
Na ovo pitanje pokušat ću dati odgovor u ovom članku. Je li graševina inferiorna ostalim hrvatskim sortama? Nikako, čak je po mojem sudu superiorna u odnosu na većinu. Usprkos zanemarivanju, graševina je sorta koja je prva donijela međunarodno priznanje i pohvale vinske kritike za hrvatska vina.
Prije nekih petnaest godina sudjelovao sam na slijepom kušanju na kojem su se među desetak vina iz Hrvatske i Slovenije našle i dvije graševine iz kutjevačkog vinogorja. Na opće čuđenje, pobjednik je bila jedna od te dvije graševine, a druga od njih je osvojila treće mjesto.
Početkom prošlog desetljeća zamah graševine bio je na vrhuncu te se činilo da je to sorta koja će pokoriti domaću vinsku scenu i postati glavni hrvatski izvozni vinski adut. No, bez obzira na relativne uspjehe to se nije dogodilo.
Prvi razlog je sam imidž graševine kao jednostavnog supermarketaškog vina. Moramo priznati da se na tome nikada nije ozbiljno poradilo i to breme ‘kombinatskog’ vina iz bivše države je nažalost opstalo do danas.
Drugi razlog je što većina vodećih hrvatskih vinskih publicista nikada nije pratila graševinu s istim entuzijazmom i elanom kao neke druge hrvatske sorte.
Treći je pomalo bizaran jer se radi o samoj tržišnoj cijeni vina. Graševina, osim u rijetkim slučajevima, nikad nije ostvarila tržišnu cijenu kao neke druge lokalne sorte tako da se nije mogla pozicionirati kao tzv. premium sorta.
Graševina je u svojoj biti iznimna sorta koja može dati vino svjetske klase. Primjeri toga su Graševina Belje berba 2010. koja je dobila 90 bodova od Roberta Parkera, te Graševina Premium Antunović 2013. i Graševina De Gotho berba 2018. koje su osvojile platinaste medalje od strane Decantera.
Jako je rastezljiva i jedna je od rijetkih svjetskih sorti koja može dati vino u stilskom rasponu od klasičnog pjenušca bez ekspedicijskog likera (zero dosage) do ledene berbe.
Najveća snaga hrvatske graševine leži u spoju sorte i terroira. Južne ekspozicije Krndije, Papuka i Dilja, značajne temperaturne razlike između dana i noći te očuvana svježina grožđa omogućuju proizvodnju vina koja istodobno zadržavaju eleganciju, mineralnost i potencijal dozrijevanja.
Po ukupnim organoleptičkim karakteristikama mogli bismo je smjestiti negdje na pola puta između rieslinga i chardonnaya. Može dati iznimno suho vino iz inoxa, voli suptilni dodir drva (po mogućnosti velikog), daje odlična botritizirana polusuha vina. O slatkim vinima, predikatima i ledenim berbama ne treba ni posebno govoriti. U svim navedenim stilovima graševina jednostavno briljira.
Dok je kod nas graševina u laganoj stagnaciji, ona je u malom, ali važnom usponu u Austriji, Mađarskoj i Srbiji. Posebno u klasi tzv. single vineyard vina, odnosno vina iz pojedinačnih vinograda, koja osvajaju vrlo visoke bodove od svjetske kritike, a to prati i odgovarajuća tržišna cijena.
Odlični welschriesling iz Štajera košta bez problema trideset eura i više, najbolji srpski grašci su još skuplji. A graševina? Možda je zapravo dobra vijest što se ponajbolje hrvatske graševine i dalje mogu kupiti za manje od dvadeset eura. No, to je istovremeno i breme te nam govori o problemu tržišne pozicioniranosti.
Ovo pozicioniranje cijena je jako zahvalno za krajnjeg lokalnog konzumenta, a loše za imidž same sorte. Hrvatske single vineyard graševine koje se proizvode u edicijama od najviše nekoliko tisuća butelja bi morale imati ozbiljnije pozicioniranu cijenu.
Graševina je izvrsna gastronomska sorta koja u svojem širokom dijapazonu može pratiti cijeli degustacijski slijed nekog od hrvatskih restorana s Michelin zvjezdicama. Koliko takvih restorana na svojim vinskim kartama ima ozbiljne hrvatske graševine, tema je za još jedan članak.
Ovdje neću preporučivati moje omiljene graševine po specifičnim etiketama. Samo ću naglasiti da je to omiljena hrvatska sorta i da od hrvatskih vina upravo najčešće pijem graševinu.
Je li graševina kraljica hrvatskih vinograda kojoj još uvijek nedostaje kruna ili tek vinska Pepeljuga koja nije dobila mjesto koje zaslužuje?
Možemo reći, pomalo je jedno i drugo.
Zato bih vam preporučio da pružite priliku graševini, čak i ako trenutačno češće posežete za nekom drugom hrvatskom sortom. S obzirom na njezinu stilsku različitost, vrlo ćete vjerojatno pronaći vino koje vam se sviđa od ove odlične sorte.
