Piše: Krešimir Kožić, Vinski klub
Malo koje vino izaziva toliko nesporazuma kao veliko crno vino.
Što su zapravo velika crna vina? Odgovor na to pitanje drastično će se razlikovati ovisno o tome pitate li lokalnog poznavatelja vina ili iskusnog vinskog znalca u Londonu. Lokalno ćete najčešće čuti da je to „muško, moćno vino s puno alkohola, velikim tijelom, džemastim aromama te nižim ukupnim kiselinama“. Takva se vina poklanjaju, otvaraju u posebnim prilikama ili kušaju na lokalnim vinskim sajmovima. Zatražite li i konkretan primjer, najčešće ćete čuti tradicionalni Dingač ili Postup, a od stranih etiketa Amarone.
U Londonu biste, međutim, dobili sasvim drugačiji odgovor: „Moćno, ali elegantno, s višim ukupnim kiselinama, dobrom taninskom strukturom i potpuno suho.“ Primjeri? First Growth Bordeaux, Grand Cru Pinot Noir iz Burgundije, crni Hermitage ili supertoskanac poput Sassicaie. Ukratko — potpuno drugačiji stil vina.
Prisustvovao sam brojnim raspravama na ovu temu, često vrlo polemičnima i s potpunim razilaženjem u mišljenjima. Posljednje takvo kušanje uključivalo je pet Bordeaux vina iz berbe 2019. Kušači su se podijelili: jedni su favorizirali „debeljka“ s desne obale, stilski bližeg lokalnim vinima, dok su drugi više cijenili elegantniji stil lijeve obale, koji u potpunosti odgovara kriteriju klasičnog crnog Bordeauxa.
Možemo li onda razumjeti zašto postoji tako velika razlika između lokalnog i međunarodnog poimanja velikog crnog vina? Stvar nije u semantici. Lokalna definicija nije nastala unutar stručne vinske scene, nego među lokalnim vinarima i konzumentima koji su tražili veća, alkoholnija, džemastija vina. Jedina vina koja su poznavali, a koja su odgovarala tim kriterijima, bila su upravo Dingač/Postup ili Amarone — i ta su vina oblikovala percepciju.
Neki lokalni vinari i danas vjerno slijede taj stil, a njihova vina na lokalnim ocjenjivanjima redovito dobivaju najviše bodove. Tako nastaje mit o „velikom, nedodirljivom trofejnom vinu“.
Način na koji pijemo vino uvijek je odraz načina na koji živimo.
Prema mojem sudu, broj domaćih vina koja bi zadovoljila međunarodni kriterij velikog crnog vina vrlo je malen. Neka suvremena dalmatinska i istarska vina danas pokušavaju spojiti snagu i eleganciju, ali tek rijetka uspijevaju dosegnuti međunarodni standard kompleksnosti i ravnoteže.
Internacionalno poimanje takvog vina daleko je kompleksnije: cijene se terroir, sortna tipičnost, poštivanje apelacijskih pravila, elegancija, pitkost i potencijal odležavanja. U međunarodnom kontekstu, veliko crno vino je ono koje spaja snagu terroira, eleganciju strukture i sposobnost dugog odležavanja.
Čak i ono što lokalno smatramo „velikim crnim vinom“ mora biti barem donekle elegantno i pitko — a ne vino za jedan gutljaj na sajmu.
Mnoge prestižne etikete, poput Grand Cru Pinot Noira ili pojedinih vrhunskih Bordeauxa s manje od 14% alkohola, prema mišljenju dijela lokalnih „stručnjaka“ uopće se ne bi kvalificirale kao velika crna vina.
Pa tko je onda u pravu? Internacionalna stručna vinska scena, sommelieri i poznavatelji koji prate svjetske trendove i poštuju vinske postulate koji postoje desetljećima. Znači li to da su lokalni „stručnjaci“ u krivu? Ne nužno — ali potrebna je redefinicija pojma „veliko crno vino“. Lokalna definicija vrijedi samo lokalno i primjenjiva je uglavnom u Hrvatskoj i susjednim zemljama prema istoku, gdje postoji izražena fascinacija svime što je „veliko i moćno“.
Još jedno pitanje: koliko se zapravo piju lokalna velika crna vina? Vrlo malo. Ona se uglavnom poklanjaju. Nekad su se nazivala „doktorskim“ ili „direktorskim“, a danas „menadžerskim“ vinima.
A hrana? Meso, meso i opet meso — i to crveno.
Iako, uvijek se nađe netko tko će Quintarellijev Amarone spojiti s ćevapima. Poznajem ljude koji u tome vide sasvim prihvatljivo sparivanje. Takva vina služe i za poklanjanje i za posebne prilike — i jedno i drugo, nažalost i na sreću.
Iako osobno pripadam onima koji cijene međunarodno poimanje velikog crnog vina i razumijem da nekim lokalnim „stručnjacima“ to jednostavno nije „to“, mogu opravdati i lokalni pogled. Podjela je zapravo kulturološka i svjetonazorska.
Zaključak? Možda je sve samo stvar semantike. Najvjerojatnije ćemo imati Big Red Wine i Great Red Wine. Vidite li razliku?
Veliko vino nije stil, nego iskustvo, a iskustva su uvijek različita. Možda je najbolje prihvatiti različitosti i uživati u oba stila.
