Piše: Tomo Jakopović
Iako svjesni da sorte PIWI nikad neće zamijeniti one tradicionalne, više nitko ne može i ne smije ignorirati da nam one sve glasnije kucaju na vrata i da je budućnost vinarstva nezamisliva bez ozbiljnog participiranja ovih međuvrsnih križanaca u ukupnoj proizvodnji vina.
Riječ PIWI je akronim za njemački izraz „pilzwiderstandsfähige Rebsorten”, što mi prevodimo kao „sorte s otpornošću na gljivične bolesti”, a na engleskom jeziku uvriježen je naziv „fungus resistant grape varieties”.
Da bismo pojasnili sorte PIWI i razloge njihova nastajanja, potrebno je dublje zagrebati u prošlost i osvrnuti se na probleme s kojima se susrelo globalno vinarstvo. U drugoj polovici 19. stoljeća (vrijeme velike konjunkture u vinogradarstvu i vinarstvu) u Europu iz Amerike (između ostalog) dolaze gljivična oboljenja, plamenjača i pepelnica, a kako je Vitis vinifera, danas temeljna sorta vinove loze u svijetu te u to vrijeme sveprisutna u Europi i zapadnoj Aziji, bila neotporna na pristigle bolesti, dolazi do ozbiljnog narušavanja vinogradarske proizvodnje, da bi konačan krah europskog vinogradarstva nastupio širenjem filoksere (štetnik koji napada korijen vinove loze, također pristigao iz Amerike) krajem 19. stoljeća. To u vinogradarskim zemljama Europe povlači katastrofalne posljedice na gospodarstvo i izaziva masovni egzodus stanovništva uglavnom u zemlje Novog svijeta. Zatečeni katastrofom neviđenih razmjera, vinogradari traže izlaz iz novonastale situacije i s tadašnjim znanstvenicima dogovaraju strategiju revitalizacije vinogradarstva. Odlučili su paralelno tražiti rješenje u dva pravca: razvoj kemijske zaštite vinograda i stvaranje križanaca otpornih na novopridošle bolesti.
Uspjeha je bilo u oba smjera, ali uz prateće probleme i opterećenja. Ubrzo su pronađeni prvi fungicidi na bazi bakra i sumpora pa je riješen problem plamenjače i pepelnice. S vremenom je konvencionalna proizvodnja grožđa postala nezamisliva bez kemijske zaštite, a vinogradi su postali ovisni o fungicidima do te mjere da se nerijetko pojavljuje i rezistentnost prema istima. Pod sve većim pritiscima i zahtjevima za ekološkom proizvodnjom, kemijska zaštita predstavlja ozbiljno opterećenje u ionako bremenitoj vinogradarskoj proizvodnji. Neka istraživanja su pokazala da ¾ svih fungicida utrošenih u EU otpada na vinogradarstvo, a udio ekovinograda značajno je manji od ekoudjela ostalih kultura kada ih se usporedi s konvencionalnom proizvodnjom. Upravo su ta saznanja (ekološka osviještenost i otvaranje dodatne niše na tržištu) motivirala mnoge vinare da se okrenu ekološkoj proizvodnji.
I sad se vraćamo stotinjak godina unatrag na onaj alternativni smjer, stvaranje križanaca otpornih na gljivična oboljenja i filokseru. Znanstvenici su rješenje tražili u križanju plemenite loze (Vitis vinifera, da bi zadržali kvalitetu) s američkim vrstama (Vitis rupestris, Vitis riparia, Vitis berlandieri… gdje su tražili otpornost) pa su tako nastali prvi izravno rodni hibridi kao Noah, Othelo, Delaware i dr., kod nas poznatiji kao „tudumi” i „direktori”. Fundamentalni problem je tako bio riješen, ali kvaliteta vina dobivenih od tih sorti nije ni približno zadovoljila očekivanja te oni ubrzo nestaju iz ozbiljne proizvodnje i ostaju prisutni uglavnom na malim privatnim parcelama. Kod nas i danas stoji zakonska odredba da se od takvih sorti ne smije proizvoditi vino koje se pušta u promet.
Nakon relativnog neuspjeha s izravno rodnim hibridima pada opći entuzijazam, a raste skepsa prema konačnom pronalasku „idealne sorte”. No znanstvenici, prije svega u Njemačkoj i u još nekoliko istočnoeuropskih zemalja, misle drukčije i ne odustaju. Iako je bila zadovoljena želja za otpornošću, kvaliteta je bila u deficitu i bilo je potrebno tražiti nova rješenja.
Ideja oplemenjivača bila je provesti više povratnih križanja, odnosno križanja s jednim od roditelja, kako bi se smanjio utjecaj „američke strane”, a istaknuo utjecaj plemenitih europskih sorti. Bio je to dugotrajan i mukotrpan put s neizvjesnim završetkom, praćen prezirom i podsmijehom kako dijela struke tako i javnosti. Konačno, trud, vizija i znanje ipak su urodili plodom, tako da danas imamo značajan broj novih sorti izrazito otpornih na gljivična oboljenja, a koje kvalitetom gotovo uopće ne zaostaju za klasičnim sortama.
Unatoč velikom uspjehu uslijedili su novi, veliki izazovi oko priznavanja i statusa novonastalih sorti. Konzervativno okruženje, zablude, neznanje, jak utjecaj kemijske industrije i loš glas na kojem su bile zbog kakvoće izravno rodnih hibrida predstavljali su realne probleme za njihovo širenje, proizvodnju i izlazak na tržište. Neprihvaćanje zakonodavaca bilo je ustrajno do devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su pod učestalim, argumentiranim pritiskom njemačkih oplemenjivača sorte Phoenix, Staufer, Sirious, Orion, Merzling i Regent priznate kao sorte Vitis vinifera te su tako otvorena vrata razvoju i širenju sorti PIWI.
Kod nas se sorte PIWI vrlo „sramežljivo” pojavljuju, pa je do sada tek nekoliko ozbiljnih proizvođača odlučilo zasaditi vinograde ovim sortama vinove loze s izraženom otpornošću na gljivična oboljenja.
Najveći izazovi u ovoj proizvodnji tek će uslijediti kada se na tržištu pojave prve ozbiljnije količine ovakvih vina, jer neupućenost, teško prihvaćanje novog i konzervativni pristup potrošača ne idu na ruku ekoproizvođačima. Međutim, sinergijom vinara, ugostitelja, trgovaca i medija može se izazvati interes publike, otvoriti tržište i olakšati plasman ovakvih vina.
Piwili!
Foto: Pexels
